Anatomija karlice žene

Karlica (pelvis)

Karlica ili pelvis je koštani prsten na spoju kičmenog stuba i donjih udova. Ona se sastoji iz četiri kosti: dvije karlične, krsne i trtične. Kosti koje grade karlicu međusobno su spojene zglobovima i vezama.
Pored toga sto se na karlicu naniže nastavljaju donji ekstremiteti, ona sa donje strane i pozadi ograničava jedan dio trbušne duplje i u njoj su smješteni organi trbušne duplje i male karlice. Preko karlice se teret kičmenog stuba, odnosno trupa, prenosi na donje udove. Dejstvo pritiska kičmenog stuba i potiska preko donjih udova u fazi razvoja u velikoj mjeri utiče na formiranje i oblik karličnog prstena, što u akušerstvu ima poseban značaj.

OS COXAE – KARLIČNA KOST

Karlična kost (os coxae) je velika, plosnata kost, oblika vitla (elise) sa središtem, koje odgovara zglobnoj čašici (acetabulum). U djetinjstvu je sastavljena iz tri kosti bedrene, preponske i sjedalni, koje su u to vrijeme međusobno spojene hrskavicom u predjelu acetabuluma. Od puberteta hrskavica okoštava, te se ove kosti spajaju u jedinstvenu karličnu kost.
Bedrena kost (os ilium) je gornji, plosnati dio zdjelične kosti. Većim dijelom ona gradi bočni zid velike zdjelice, a manjim donjim dijelom, ispod lučne linije ulazi u sastav male zdjelice. Na njoj razlikujemo unutarnju glatku i lako udubljenu, i vanjsku, također glatku, dijelom ravnu, dijelom lako udubljenu stranu. Na prednjoj i stražnjoj ivici bedrene kosti vide se po dvije bodlje: spina iliaca anterior superior, spina iliaca anterior inferior, spina iliaca posterior superior, spina iliaca posterior inferior.
Greben bedrene kosti (crista iliaca) počinje od sias i završava na sips Greben je širok, rapav, oblika izduženog slova ,, S “s vanjskom i unutarnjom rubom.

• Distantio spinarum – Razmak između lijeve i desne sias predstavlja jednu od vanjskih mjera kartice. Sips čine bočne kutove Mihaelisovog romboida.
• Distantio cristarum – Razmak između vanjskih rubova dvaju najudaljenijih simetričnih točaka Cristão illiacae naziva se distantio cristarum i jedna je od četiri vanjske mjere kartice. On također ima značaj u mjerenju kartice.

Spomenute mjere, iako se odnose na veliku karticu, daju predstavu o pravilnosti i prostranstvu ulaza male kartice.

Sjedalna kost (os ischii)

sastoji se iz tijela i grane. Tijelo sjedalni kosti u sastavu je zglobne čašice i svojim donjim dijelom obrazuje sjedalne kvrgu (tuber ischiadicum). Grana sjedalne kosti pruža se od sjedalne kvrge naprijed, naviše i unutra, u susret donjoj grani preponske kosti. Sedalna kvrga je zaobljeno neravno ispupčenje na spoju tijela i grane sjedalne kosti. Ona bočno ograničava izlaz male zdjelice i na nju se oslanjamo pri sjedenju. Od stražnjeg ruba tijela s njegove unutarnje strane pruža se natrag i unutra koštani nastavak nazvan Sedalna bodlja (spina ischiadica).

• Interspinalna linija – spaja obje sjedalne bodlje predstavlja najkraći promjer u maloj kartici. Ova interspinalna linija predstavlja, orijentir akušeru pri određivanju visine prednjačećeg dijela ploda i napredovanja poroda.

Preponska kost (os pubis)

sastoji se iz tijela i dvije grane: gornje horizontalne i donje silazne. Tijelo je vrlo kratko i ulazi u sastav acetabuluma. Gornja horizontalna grana ide od acetabuluma napreci do sinifize. Donja grana preponske kosti od sinifize silazi naniže i upolje u susret grani sjedalne kosti s kojom se spaja. Međusobni vezivnohrskavičav spoj lijeve i desne preponske kosti u razini kuta koji grade njihove horizontalne i donje silazne grane naziva se stidni most ili preponska simfiza (symphisis pubica). Preponska sinifiza predstavlja prednji zid male karlice i od nje se pružaju unatrag pravi promjeri male zdjelice. Od donjeg ruba sinifize unatrag naniže i upolje razilaze se donje grane preponskih kostiju, gradeći međusobno kod žena stidni luk, a kod muškaraca stidni kut. Od razmaknutosti i duljine grana, odnosno o veličini ovog luka umnogome ovisi tijek i ishod porođaja.

OS SACRUM – KRSNA KOST

sastavljena je iz 5 čvrsto sraslih krsnih pršljenova i ima oblik širokog i naprijed-natrag spljoštenog tupog klina, čija je baza okrenuta naviše i zglobljava se s donjom stranom petog slabinskog kralješka. Vrh križne kosti je zatupljen iu vezi je sa trtičnom kosti. Na njoj se, osim baze i vrha, razlikuju i dvije strane, prednja i stražnja i dvije bočne ivice. Tijelo ili središnji dio križne kosti grade tijela međusobno čvrsto sraslih krsnih kralježaka. Sa obje strane tijela nalaze se krila križne kosti (alae ossis ilii). Na spoju tijela i krila s obje strane nalaze se po 4 para otvora kroz koje iz kičmenog kanala izlaze krvne žile i živci. Prednja glatka i izdubljena stranica križne kosti čini zadnji zid zdjelice, odnosno dno krsnog udubljenja. Bočne ivice križne kosti gornjim dijelom zglobljavaju se sa stražnjim rubovima bedrenih kostiju u krsnobedrene zglobove, a donjim dijelom su slobodne i grade slobodnu ivicu krsnobedrenih usjeka. Donjim krajem krsna kost se zglobljava sa trtičnom kosti i gradi krsnotrtični zglob, pokretan od sprijeda unatrag, što prilikom porođaja u posljednjoj fazi doba istiskivanja ploda omogućava da se poveća pravi promjer zdjeličnog izlaza. Obje ove kosti čine zadnji zid male zdjelice.

OS COCCYGIS – TRTIČNA KOST

je malena kost klinastog oblika sastavljena od 4-5 međusobno čvrsto sraslih trtičnih kralježaka. Ona kod čovjeka predstavlja rudimentaran ostatak repa i pasivno je pokretna od sprijeda unatrag.

ZGLOBOVI I VEZE MALE KARLICE

Kosti zdjelice međusobno su povezane zglobovima i vezama.

Symphysis – Sprijeda su, po srednjoj liniji male zdjelice, obje preponske kosti međusobno učvršćene fibrozno hrskavičavim spojem, koji se naziva stidni most ili preponska simfiza. Ona je čvrst, nepokretan spoj, koji osigurava cjelinu zdjeličnog prstena i na taj način olakšava kretanje. U trudnoći, uslijed nabubrelosti tkiva koje je gradi, simfiza dopušta minimalno razmicanje preponskih kostiju. Mogućnost razvlačenja simfize i time izvjesnog proširenja izlaza porođajnog kanala od velike je koristi u porodu.

Pri forsiranim porođajima, s izraženom disproporcijom između ploda i zdjelice majke u fazi istiskivanja ploda postoji opasnost znatnog razmicanja ili čak i kidanja simfize, što zahtijeva pravodobnu dijagnozu i pravilno liječenje u babinjama. Loše provedena terapija kod ove komplikacije ostavlja dugotrajne posljedice, presvega patkast nepravilan hod.

Art. sacro iliaca – predstavlja zglob krsne s bedrenom kosti. Krsnobedreni zglobovi dopuštaju vrlo ograničenu pokretljivost krsne prema bedrenim kostima unaprijed i unazad. Kao i kod simfize iu krsnobedrenim zglobovima uslijed sukulentnosti zglobne čahure i veza pred kraj trudnoće iu porođaju dolazi do neznatnog povećanja pokretljivosti.

Junctura sacrococcygea – spoj krsne sa trtičnom kosti. Van trudnoće on je nepokretan, au trudnoći uslijed sukulentnosti olabave zglobne veze, te se trtična u odnosu na krsnu kost za 2-3 cm može pomiče unatrag. Na taj način se tijekom poroda pravi promjer izlaza male zdjelice od 9 produžuje na 11 do 12 cm.

Sakrolumbalni zglob – je spoj V lumbalnog sa I sakralnim pršljenom. Prednja strana njihovih tijela zaklapa tupi kut, čije teme u vidu ispupčenja štrca na ulazu male zdjelice gradeći zdjelični rt ili promontoiijum. Od njega se prema simfizi mjere pravi promjeri ulaza male zdjelice. Oblik i ispupčenost promontorijuma utječu na oblik i prostranstvo zdjeličnog ulaza, te znatno utječu na mehanizam, tijek i ishod porođaja.

Zglob kuka je slobodan pokretan zglob zdjelične i bedrene kosti. Glava bedrene kosti ulazi u zglobnu čašicu zdjelične kosti, u acetabulum. Nepravilnosti u razvoju zgloba kuka mogu dovesti do deformacije male zdjelice, što bitno utječe na tijek poroda.

Trbušni prsten dijeli se na veliku zdjelicu (pelvis maior) i malu zdjelicu (pelvis minor).

VELIKA KARLICA

sa strane ograničavaju krila bedrene kosti a straga gornje strane krila križne kosti i kralježnicu. Sprijeda je velika zdjelica otvorena i njezin prednji zid, u stvari, gradi donji dio trbušnih mišića. Donju granicu velike zdjelice predstavlja linea terminalis – linija koja odvaja veliku od male zdjelice. Ona polazi od gornjeg ruba simfize, pruža se gornjim rubom i pecten ossis pubis i linea arcuata ossis illi. Zatim prelazi na art sacroilliaca i prednjegornje ruba krila sakruma i završava na promontorijumu. Velika zdjelica nema veliki akušerski značaj. U njoj se nalazi i raste maternica s plodom poslije 3. mjeseca trudnoće.

Koštani cilindar izvana i iznutra obložen mišićima i vezivnim tkivom. Mala zdjelica je odozdo zatvorena -prečage, a naviše je otvorena prema velikoj zdjelici i preko gornjeg otvora nastavlja se u trbušnu šupljinu, čiji najniži dio u stvari i predstavlja. U šupljini male zdjelice nalaze se unutarnji spolni organi žene, rektum i mokraćni mjehur. Gravidna maternica tek na kraju 3. mjeseca napušta malu zdjelicu i preko medašne linije prelazi u trbušnu šupljinu.

Na kraju trudnoće mala zdjelica predstavlja koštani dio porođajnog kanala. Kroz nju plod izlazi u vanjski svijet. Mala zdjelica ima oblik lučnog cilindra, lako savijenog naniže i unaprijed. Prednji zid tog valjka čini zadnja stranica simfize i unutarnja strana obiju grana pubičnih kostiju. Bočne zidove male zdjelice grade unutarnje strane ishiadične i ilijačne kosti u predjelu acetabuluma ispod linea arcuata, a zadnji zid čine sacrum i coccygeum. Na maloj zdjelici razlikujemo gornji i donji otvor ili ulaz i izlaz zdjelice, karličnu duplju, karličnu osovinu i nagib zdjelice.

Apertura pelvis superior – gornji otvor (ulaz) zdjelice. Zapravo je određen je Lineu terminalis koja odvaja malu od velike zdjelice. U žena je ovalno bubrežastog oblika s poprečnom dužom osovinom i lako isturenim promontorijumom, dok je kod muškaraca više trokutastog oblika. Na ulazu zdjelice razlikujemo više promjera dijametara.

• Conjugata anatomica (11-11,5 cm). – Pravi ili prednje-zadnji anatomski promjer spaja promontorijum s gornjim rubom simfize.
• Conjugata vjera (10,5 cm) – drugi pravi, odnosno porodiljski ili akušerski, promjer ulaza male zdjelice spaja promontorijum sa najispupčenijom točkom na stražnjoj ivici preponske simfize.
• Conjugata diagonalis (12-12,5 cm) – Treći, prednjezadnji, odnosno dijagonalni promjer spaja promontorijum s donjim rubom simfize i iznosi. Važnost dijagonalnog promjera je u tome što se on, za razliku od prethodnih jedini može izravno izmjeri na rodilji. Od njega odbijamo 1,5 do 2 cm i izračunavamo pravi promjer zdjeličnog ulaza.
• Diametar obliquus – (12-12,5 cm). – Dvije kosa promjera, polaze od art. sacroilliaca do bedrenočešljastih ispupčenja sa suprotne strane. Razlikuju se:
  prvi ili desni, koji polazi od desnog art. sacroilliaca i ide do lijevog bedrenočesljastog ispupčenja, i
  drugi ili lijevi, koji polazi od lijevog art. sacroilliaca i završava na desnom bedrenočešljastom ispupčenju.
• Diameter transversus maximus (13,5 cm) – Najveći poprečni promjer ulaza zdjelice spaja dvije najudaljenije simetrične točke na linea arcuata. On je nešto bliži promontorijumu nego simfizi.
• Diameter transversus centralis (12,8 cm), spaja dvije simetrične točke na lučnim linijama i prolazi po sredini pravog promjera, odnosno na podjednakom rastojanju između simfize i promontorijuma.

Apertura pelvis inferior s. exitus pelvis – donji otvor ili izlaz male zdjelice. Oblika romba. Izlaz male zdjelice je koštan a djelomično je ligamentozan. Na njemu razlikujemo

• Diameter rectus (9 cm) – spaja donji rub simfize i vrh os coccygis i najkraći je promjer zdjelice Tijekom poroda, pod pritiskom prednjačećeg dijela ploda, trtična kost pomiče se unatrag, pa se pravi promjer izlaza produžuje za oko 2 cm, te u porođaju praktično iznosi 11-12 cm.
• Diameter transversus (11 cm) – Poprečni promjer donjeg otvora male zdjelice spaja dva Sedalna ispupčenja i iznosi 11 cm.

Cavum pelvis – zdjelična šupljina predstavlja prostor ograničen odozgo ulazom, dolje izlazom, a sprijeda, bočno i straga koštano-mišićno-fascijalnim zidom male zdjelice. Dubina, izgled i oblik zdjelice, zatim oblik donjeg i gornjeg otvora, masivnost kostiju i krivina ovisni su od više faktora i različiti su kod muške i ženske zdjelice. Visina stražnjeg zida zdjelične šupljine predstavljena je dužinom krsne i trtične kosti i iznosi 12-16 cm, a visina prednjeg zida odgovara dužini simfize i iznosi svega 3-6 cm. Bočni zidovi zdjelične šupljine u gornjem dijelu su predstavljeni granama stidnih i bolja amortizacija kostiju, zapornim otvorima i krsnosedalnim usjecima, koji su zatvoreni fascije i mišićima.

Iz praktičnih razloga na maloj zdjelici se pored ulaza i izlaza opisuju još dvije ravni: najšira ravan i tjesnac zdjelice.

Proširenje zdjelice (amplituda pelvis) odgovara ravnini koja prolazi sprijeda kroz sredinu simfize, bočno unutarnjom stranom ramus superior ossis Ischia u visini sredine acetabuluma, a straga kroz spoj drugog i trećeg sakralnog kralješka.

Tjesnac zdjelice (angustia pelvis) predstavlja najmanju ravan zdjelične šupljine. Ova ravan polazi od spoja donje i srednje trećine simfize unatrag, prolazi kroz spine ossis ischiii, pa se, prateći gornjeg ruba lig. sacrospinale, završava na spoju IV i V sakralnog kralješka. Prednjačeći dio ploda, kada dospije do visine ove ravnine, nailazi na otpor mišića dna zdjelice te vrši svoju unutarnju rotaciju.

Nagib zdjelice (inclinatio pelvis) je kut koji gradi ravan zdjeličnog ulaza s horizontalom.

• Ravan zdjeličnog ulaza ili gornjeg otvora male zdjelice u žene u uspravnom položaju nagnuta je koso naprijed i naniže i sa horizontalnom ravni pravi kut od 30-65 ° koji je otvoren unatrag. Sa promjenom položaja tijela mijenja se i veličina nagiba. Ako žena leži, ravan zdjeličnog ulaza nagnuta je koso unatrag i naniže pod kutom od 45 ° (u ležećem položaju s uzdignutom zdjelicom kut dostiže i do 75 °).
• Ravan izlaza zdjelice u uspravnom položaju žene lako je nagnuta naprijed i naniže i sa horizontalnom ravni sklapa kut od oko 11 °. U ležećem položaju ova ravan lako je iskošena unatrag i naniže i približava se normali.
• Osovina male zdjelice (axis pelvis) predstavlja zamišljenu liniju koja spaja sredine svih pravih promjera male zdjelice. Ona ima oblik lučne linije, koja se od zdjeličnog ulaza spušta naniže i unaprijed prema izlazu zdjelice. Poznavanje osovine male zdjelice, koja istovremeno predstavlja krivinu porođajnog kanala, neophodno je za razumijevanje mehanizma poroda. Osovina zdjelice ujedno predstavlja i liniju vodilju poroda.

NAJČEŠĆI OBLICI MALE KARLICE ŽENE

I kod normalne ženske zdjelice sreću se izvjesna odstupanja u obliku i prostranstvu, ovisno od endogenih i egzogenih faktora koji su utjecali na razvoj zdjelice. U endogene faktore spadaju prvenstveno nasljeđe i rasne osobine. Kod različitih rasa postoje izvjesne osobenosti u pogledu izgleda zdjelice. U egzogene faktore spadaju prehrana i životni uvjeti u djetinjstvu, bolesti i endokrini poremećaji. Svi ovi čimbenici uvjetuju nejednakost razvoja, neravnomjernost ženske zdjelice po obliku i izgledu, mada na njoj ne postoje izrazite patološke promjene. Prema obliku i izgledu ulaza male zdjelice, a na temelju rendgen-pelvimetrijskih ispitivanja, zdjelice žene se mogu podijeliti u četiri osnovna i više prijelaznih mješovitih tipova (Coldwel i Mo. lay). Prema njihovom izgledu osnovni oblici zdjelice žene su:

• ginekoidni ili tip prave ženske zdjelice,
• androidni ili muškobanjasti tip,
• antropoidni ili majmunoliki i
• platipeloidni ili pljosnatoliki tip zdjelice.

Između ova četiri oblika male zdjelice žene postoje mnogobrojni prijelazni i mesoviti tipovi.

MIŠIĆI KARLICE

U maloj zdjelici razlikujemo bočne mišiće zdjelične šupljine i mišiće koji zatvaraju donji otvor male zdjelice i zajedno s vezivnim i masnim tkivom i kožom čine međicu.

Bočni mišići – spadaju: 1. unutarnji zaporni mišić (m. Opturator internus); 2. kruškasti mišić (m. Piriformis). Oba mišića pripadaju muskulaturi donjih udova, a svojim gornjim krajem polaze sa zida male zdjelice.

Donji otvor male zdjelice zatvoren je međicom, koju grade koža, potkožno vezivno tkivo i dvije mišićnofascijalne prečage: gornja (Diaphragm pelvis) i donja (Diaphragm urogenitale).

Diaphragm pelvis (gornja ili zdjelična dijafragma) sastavljena je od dva para mišića, mišića podizača čmara (m. Levator ani) i trtičhog mišića (m. Coccygeus), kao i dvije fascije od kojih jedna pokriva gornju, a druga donju stranu mišića.

Karlična dijafragma pokriva cijeli donji otvor male zdjelice, njegov prednji urogenitalni i zadnji analni trokut. To čini glavni oslonac organa trbušne šupljine i održava ravnotežu intraabdominalni pritisku. Ako se mišići gornje dijafragme, uslijed oštećenja ili uslijed urođene slabosti razmaknu, dolazi do promjene statike organa male zdjelice, prije svega spuštaju se i ispadaju vagina i maternica.

Diaphragm urogenitale (donja ili urogenitalna prečaga) – mnogo je slabija od prethodne i zatvara samo mokraćnopolni tro kut na donjem otvoru zdjelice. Ova dijafragma razapeta je između donjih grana bolja amortizacija i preponskih kostiju i donje trećine simfize i sastoji se od dva mišićnofascijalna sloja, površinskog i dubinskog. Dubok sloj (spatium perinei profundum) čine dva mišića: prvi, mišić zatvarač uretre (m. Sfincter urethrae) i drugi, duboki poprečni mišić međice (m. Transversus perinei profundus).
U površinskom sloju urogenitalne prečage (spatium perinei superficiale) nalaze se tri mišića: 1. isiokavernozni mišić (m. Ischiocavemosus), 2. bulbokavemozni mišić (m. Bulbocavemosus) i 3. površni poprečni mišić međice (m. Transversus perinei superficialis). Po snazi ​​kontrakcija, tonusu i ulozi u statici organa male kariice ovi mišići su bez značaja. Međutim, prva dva imaju važnu ulogu u izazivanju erekcije kavernoznih tijela, a posljednji osigurava zadržavanje sadržaja rektuma i voljno reguliranje defekacije.

RASPLODNI ORGANI ŽENE

U rasplodne organe žene spadaju spoljni i unutrašnji polni organi. Spoljni polni organi kod žene čine skupa stidnicu (pudendum femininum). U sastav stidnice ulaze stidni brežuljak (mons veneris), velike i male usne stidnice, trem vagine, djevičnjak, dražica, tremna glavica i tremne žlijezde.

SPOLJNI POLNI ORGANI

Velike usne stidnice (labia majora pudendi) su dva paralelna kožna nabora bogata potkožnim masnim tkivom. Oni se sprijeda od stidnog brežuljka spuštaju natrag prema čmaru ispred koga se završavaju oko 3 cm i ograničavaju medu sobom stidnu pukotinu (rima pudenti). Sprijeda se završavaju prednjom, a straga zadnjom kožnom spojkom (comissura labiorum anterior et posterior). Koža vanjske strane stidnih usana je nešto grublja iu djetinjstvu obrasla dlakama. Od puberteta ona je pokrivena kovrdžave stidnim dlakama i obično je jače pigmentirana. Koža unutarnje strane velikih stidnih usana je bez dlaka, tanka i mekana. Bogata je lojnim žlijezdama koje luče bjelkast iscjedak karakterističnog mirisa (smegma). Mišićno vezivno tkivo pokriveno kožom u prostoru između stražnjeg dijela velikih stidnih usana, odnosno od zadnje komisure do čmara naziva se međica u užem smislu ili akušerska međica. Kod nerotkinja unutarnje strane velikih stidnih usana usko naliježu jedna na drugu i pokrivaju male usne stidnice zatvarajući usku stidnu pukotinu (rima pudendi), dok su kod žena koje su rađale velike stidne usne nešto razmaknute, te ispod njih strše male usne stidnice.

Male usne stidnice (labia minora pudendi) su dvije paralelne duplikature nježne kože koje se nalaze dublje ispod velikih stidnih usana koje ih pokrivaju. One se pružaju od sprijeda unatrag i ograničavaju trijem vagine. Prednji kraj malih usana račva se u po dva kraka, koji se međusobno spajaju po srednjoj liniji, obuhvaćajući između sebe klitoris – dražicu. Prednji krakovi malih usana grade prepucij. Zadnji krajevi malih stidnih usana obično postupno prelaze i nestaju u velikim stidnim usnama. Ponekad se zadnji krajevi spajaju i grade resicu malih usana. Iza resice zadnjih krajeva malih usana nalazi se plitka jamica koja predstavlja zadnji dio trijema i naziva se čunasta jamica (fossa vestibuli vaginae). Koža vanjskih stranica malih stidnih usana obično je jače pigmentirana, a sa unutarnje strane je ružičasta i vlažna, slično sluznici vagine. U donjoj trećini unutarnje strane malih usana nalaze se otvori izvodnih kanala Bartholinijevih žlijezda. Male usne bogate su živčanim završecima, krvnim žilama i lojnim žlijezdama.

Trijem vagine (vestibullum vaginae) je uzak prostor ograničen, straga prema ulazu vagine, himenom ili njegovim ostacima, sprijeda Dražić, bočno malim stidnim usnama, a straga resicom malih usana. Zadnji dio trijema predstavljen je čunasta jamice (fossa Vestibul vaginae). U trijemu se nalazi vanjski otvor mokraćne cijevi, introitus vaginae i otvori parauretralnih žlijezda. Predio trema vagine obložen je pločasto slojevitim epitelom i inervisani ograncima pudendalnog živca. Vaskularizacija potječe od unutarnje Pudendalni arterije i vene.

Djevičnjak (hymen)

To je tanka kožasta opna na ulazu vagine koja odvaja vanjske od unutarnjih spolnih organa. Na himenu se razlikuje osnovica, obod i slobodna ivica. Slobodna rub je obično izreckana. Otvor na himenu najčešće je polumesečastog izgleda i kroz njega u vrijeme menstmacije u generativno doba žene otječe menstrualna krv. Postoje, međutim, različiti tipovi himena. Pored himena s jednim otvorom mogu postojati himeni sa dva i više otvora. Himen s više sitnih otvora naziva se rešetast (hymen cribrosum). Ako himen čvrst i zadebljan i ako sprječava obavljanje spolnog općenja, naziva se kožastim. Himen može biti potpuno zatvoren, i onda se radi o himenalnoj atresiji koja dovodi do zadržavanja menstrualne krvi poslije puberteta u vagini, maternici i jajovodima. Himen inervišu ogranci pudendalnog i donjeg hemoroidalnog nerva, a opskrbljuju krvlju ogranci istoimenih arterija i vena.

Pri prvom spolnom odnosu na himenu obično nastanu dva ili tri rascjepa, najčešće straga prema međici. Ovi rascjepi, za razliku od normalnih recki na slobodnom rubu himena, spuštaju se do njegove baze. Pri cijepanju himena žena manje ili više krvari. Krvarenje je samo izuzetno toliko obilno da zahtijeva liječničku pomoć koja se sastoji u podvezivanju prekinutog krvnog suda. Kod žena s elastičnim himenom, čiji je obod vrlo nizak a otvor širok, spolni odnosi mogu se obavljaju i bez rascjepa himena i bez krvarenja. Takav himen potrga se tek u porodu. Nakon poroda od himena zaostaju samo sitne kvržice nazvale carunculae hvmenales. Pri postojanju kožastog himena obično je obavljanje spolnih odnosa nemoguće sve dok se kirurškim putem ne prošeće obod himena širok 2-3 cm.

Dražica (clitoris) je erektilan organ koji po porijeklu, gradi, položaju i izgledu odgovara muškom spolnom udu. Sastavljena je od dva kavernozna tijela i na njoj se razlikuju: krakovi, tijelo i glavica. Zbog mnoštva živčanih završetaka dražica je najosjetljiviji spolni organ žene. Bogata je takode i krvnim žilama. Pri podražaju, kavernozna tijela se napune krvlju, te dražica dolazi u stanje erekcije. Ako se dražica povredi izvan ili, što je daleko češće, tijekom poroda, uslijed mnoštva krvnih žila nastaje obilno krvarenje koje zahtijeva da se ozljeda kirurški zbrine. Pri šivanju treba voditi računa da se ne ozlijedi ili zašije mokraćna cijev koja je blizu dražice. Zbog toga se pri šivanju dražice u mokraćnu cijev obavezno stavlja kateter. U blizini dražice, u prednjem dijelu velikih i malih stidnih usana nalaze se još dva kavemozna tijela tremne glavice (bulbus vestibuli). To su parni organi oblika i veličine veće masline uzdužno postavljeni ispod sluznice prednjeg zida trijema. Šupljine ovih kavemoznih tijela u vezi su sa šupljinama kavemoznih tijela dražice, pa stoga i ona sudjeluju pri erekciji dražice, sužavajući svojim bubrenjem ulaz vagine pri spolnom odnosu. Dražicu inervišu hipogastrični i Pudendalni živci a vaskularizuju unutarnje Pudendalni arterije i vene.

Tremne žlijezde (glandulae vestibulares). Razlikuju se dvije velike i više malih tremnih žlijezda čiji se izvodni kanali otvaraju u trijemu vagine. Od malih tremnih žlijezda, najznačajnije su parauretralne Skeneove žlijezde čiji se izvodni kanali otvaraju s obje strane vanjskog otvora mokraćne cijevi. Vaskularizuju ih ogranci unutarnjih pudendamih arterija i vena. Ove žlijezde predstavljaju predilekciono mjesto za gonorejičnu infekciju. Po izlječenju od gonoreje mogu se inficirati i drugim uzročnicima.
Velike tremne žlijezde (grandulae Bertholini) jesu parne žlijezde i smještene su na donjoj strani urogenitalne dijafragme u donjoj trećini velikih stidnih usna prema silaznim krakovima stidnih kostiju. Izvodni kanali ovih žlijezda otvaraju se u trijemu vagine, u utoru između himena i malih usana, i to na spoju njihove donje i srednje trećine. One luče sekret koji vlazi trijem i ulaz u vaginu. Sekrecija se pojačava pri spolnom podražaju neposredno prije spolnog odnosa, čije izvođenje tremne žlijezde na taj način olakšavaju. I Bertolinijeve, kao uostalom i druge tremne žlijezde, podložne su gonoreičnoj infekciji ili zapaljenju izazvanom drugim uzročnicima. Isto tako, mada vrlo rijetko, epitel ovih žlijezda može poslužiti kao polazno mjesto za razvoj adenokarcinoma stidnice.

MOKRAĆNI ORGANI

Mokraćni organi žene su: bubrezi, mokraćni mjehur, mokraćovod i mokraćni cijev. Zbog embrionalne srodnosti i anatomske blizine s spolnim organima žene, izvjesni mokraćni orgni, pa čak i svi u cjelini, mogu biti zahvaćeni tjedna pojedinih ginekoloških oboljenja i za vrijeme trudnoće. Od mokraćnih organa biće spomenuti mokićna mjehur i mokraćna cijev, jer su blizu spolnih organa žene.

Mokraćni mjehur (vesica urinaria) je šupalj, mišićnosluzokožni organ u kome se skuplja mokraća između dva mokrenja. Ona leži u maloj zdjelici iza preponske simfize, i ispred uterusa, uz čiji je vratni dio tjesno priljubljena. Jedan dio dna mjehura naliježe na prednji svod i gornji dio prednjeg zida vagine. Mjehur je preperitonealan organ i nalazi se u Retziusovom prostoru ispred i ispod peritoneuma. Peritoneum prelazi sa mokraćnog mjehura na prednju stranu uterusa u predjelu njenog istmus. Na mjehuru se razlikuje dno, vrh i tijelo. U zadnji dio dna mjehura ulijevaju se oba uretera, a na njegovom prednjem dijelu nalazi se unutarnje ušće mokraćnog cjevi. Trokut koji grade ulazni otvori mokraćovoda i unutarnje ušće mokraćne cijevi naziva se Lietodov bešični trokut (trigonum vesicae Lieutaudi). Puna mjehur potiskuje dno uterusa i utječe na tijek porođaja u doba istiskivanja ploda, au trećem porođajnom dobu sprječava normalno odljuštivanje posteljice i time često dovodi do atoničnog krvarenja. Prilikom dugotrajnih poroda, uslijed pritiska dijelova ploda na mokraćni mjehur, mogu nastati oštećenja zida mjehura s konsekutivnom fistulom. Nekada, ovakve ozljede, koje su kasnije zahtijevale kiruršku reparaciju, bile su relativno česte. Danas, zahvaljujući napretku operacijskog akušerstva, ozljede mokraćnog mjehura, kao posljedica vaginalnih porođaja izuzetno su rijetke. Međutim, do ozljede i oštećenja mjehura, uretera i uretre dolazi ponekad i pri akušerskim i ginekološkim operacijama. To je relativno čest slučaj pri nedovoljno pažljivoj radu prilikom odvajanja mokraćnog mjehura od prednje strane uterusa pri ponovljenom carskom rezu ili pri totalnoj ili radikalnoj histerektomiji, koje se vrše kada postoje maligne neoplazme na genitalijama žene.

Mokraćni kanal žene (urethra feminina) je dug oko 4 cm, a promjera oko 7 mm. On polazi od dna mokraćnog mjehura svojim unutarnjim otvorom (ostium urethrae internum), pa se u blagom luku iza i ispod simfize spušta naniže i naprijed po prednjem zidu vagine do trijema gdje se otvara, na udaljenosti 2,5 cm iza dražice. Zbog toga na tom rastojanju ispod dražice treba tražiti vanjski otvor mokraćne cijevi, ako se on inače ne može lako zapaziti. Na samom početnom otvoru mokraćne cijevi, u zidu mokraćnog mjehura, nalazi se mišićno pojačanje nazvano unutarnji sfinkter uretre (m. Sphincter vesicae int.). Oko srednjeg dijela uretre nalazi se njezin vanjski sfinkter (m. Sphincter vesicae ext.) Koji se sastoji od poprečnoprugastog mišićnog tkiva.

Vagina

Vagina je sluzokožno-mišićna cijev, duga 8-10 cm. Ona se pruža od svog ulaznog otvora naviše i natrag, gradeći u stojećem stavu žene s horizontalom kut od oko 70 °. Završava se slijepo zatvorenim krajem u koji ulazi grlić uterusa. Na vagini razlikujemo gornji slijepo zatvoreni kraja ili svod, donji kraj ili ušće, prednji i stražnji zid i dvije bočne ivice.

Fornix vaginae – gornji kraj -obuhvata ga grlić uterusa, tu imamo 4 špaga: zadnji najdublji, dva bočna i prednji, najplići. Zadnji špag vagine s gornje strane je pokriven trbušnom maramicom, koja čini dno Duglasovog prostora. Na tom mjestu samo zid vagine, peritoneum Duglasovog prostora i tanak sloj vezivnog tkiva odvaja trbušnu šupljinu od lumena vagine. Otuda i veliki dijagnostički i terapijski značaj zadnjeg špaga vagine, preko koga se po potrebi može punkcijom eksplorisati najniži dio trbušne šupljine i ako treba, u nju ubrizgati odabrani otopljeni medikamenti.

Ostium vaginae – ušće ili ulazni otvor vagine otvara se u trijemu vagine i prije prvog spolnog odnosa djelomično je zatvoren djevičnjak (hymen).
Prednji i stražnji zid vagine su priljubljeni jedan uz drugi, pri čemu ostaje izvjestan prostor na rubovima, te vagina na poprečnom presjeku ima izgled slova H.
Prednji zid je nešto kraći i svojim gornjim djelom spojen je s bazom mokraćnog mjehura rastresitim vezivnim tkivom. Donjim dijelom je prednji zid vagine u bliskom odnosu sa uretrom s kojom je čvrsto vezan zbijenim vezivnim tkivom. Zato je odvajanje ova dva organa teško i moguće je samo oštrim zahvatom.
Zadnji zid vagine je duži. Gornjom trećinom je u bliskom odnosu sa Duglasovim prostorom, u srednjoj trećini je od rektuma odvojen tankim slojem vezivnog tkiva, au donjoj trećini, idući prema čmaru, rektum se udaljava od vagine i od nje je odvojen međicom.
Vagina služi za otjecanje sekreta iz tijela i grlića maternice, za otjecanje menstrualne krvi u generativnom dobu žene, za obavljanje spolnih odnosa i najzad, tijekom poroda predstavlja mekani dio porođajnog kanala.

Kod spolno zrele žene sluznica vagine obložena je višeslojnim pločastim epitelom, koji u normalnim prilikama ne orožava. Do puberteta i poslije menopauze, uslijed smanjenja ovarijalne funkcije i niske razine estrogena u organizmu žene, epitel vagine je istanjen i sa manje slojeva. Dederlajnovi (Döderlein) bacili su stalni stanovnici vagine u doba spolne zrelosti žene i oni svojom aktivnošću potpomažu samozaštitu vagine od infekcije. Pretpostavlja se, naime, da Dederlajnovi bacili iz glikogena deskvamiranih površinskih, stanica sluznice stvaraju mliječnu kiselinu, koja daje kiseli znak vaginalnom sadržaju i time štiti da u vaginu i ostale unutarnje spolne organe porodru patogene bakterije.
Sluznica vagine kod žena koje nisu rađale, osobito u donje dvije trećine, bogata je poprečnim naborima. Poslije porođaja ovi nabori nestaju, a sluznica postaje glatka. Po sredini prednjeg i stražnjeg zida vagine takode se vidi po jedno uzdužno sluzokožno ispupčenje (columnae rugarum anterior et posterior).
Sluznica vagine, naročito u svom gornjem kraju, osjetljiva je na ovarijalne hormone i pod njihovim djelovanjem trpi ciklične promjene. Ta okolnost koristi se za citohormonsku dijagnostiku.
Izvana, odnosno ispod epitela nalazi se tanak sloj vezivnog tkiva, oko koga su grupirani mišićni elementi vagine. Unutarnji sloj mišića je cirkularan, a spoljasnje longitudinalan. Oko mišićnog sloja vagine nalazi se ponovno sloj vezivnog tkiva pojačan rijetkim mišićnim vlaknima. U epitelu vagine žene nema nikakvih žljezdanih formacija. Vlaga vagine održava se sekrecijom sluzi iz grlića maternice i transudacijom iz krvnih žila, kojima je zid vagine naročito bogat. U slučaja infekcije grlića ili vagine, povećava se vlažnost, što se ispoljava manje ili više obilnim bijelim pranjem.

Vaginu inervišu ogranci pudendalnog i hemoroidalnog nerva, a opskrbljuje je krvlju vaginalna arterija koja se odvaja od silazne grane materične arterije. Sa donjeg kraja vagina je vaskularizovana od ogranka srednjih hemoroidalnih i unutarnjih pudendalnih arterija. Istoimene vene prate spomenute arterije. Limfni sudovi vagine (donjeg kraja) slijevaju se prema površinskim Ingvinalna žlijezdama. Limfni sudovi gornjeg kraja vagine ulaze u vanjske ilijačne i hipogastrične limfne žlijezde.

Materica (Uterus)

Maternica je unutarnji spolni organ žene, veličine kokošijeg jajeta, a oblika spljoštene kruške, čiji je vrh okrenut prema dolje. Ona se nalazi u zdjelici i postavljena je između mokraćnog mjehura i rektuma. Normalno je uterus svojim dnom nagnuta prema mokraćnom mjehuru, a grlićem okrenuta prema rektumu. Kod žene u uspravnom položaju uzdužna osovina uterusa zauzima horizontalan položaj u maloj zdjelici. U odrasle nerotkinje maternica je dugačka 6 cm, a široka je u gornjem kraju 4 cm, debljine 2 cm. Teška je 4050 g. U žene koja je rađala maternica je nešto većih dimenzija. Dugačka je 7,5 cm, široka u gornjem kraju 5 cm, a debljine 2,53 cm. Težina uterusa kod žena koje su rađale iznosi 5060 g. Na maternici razlikujemo tijelo, vrat i suženi dio.

Tijelo uterusa (corpus uteri) je gornji, Širi dio, na kome se razlikuju dno (fundus), prednja i stražnja strana i bočne rubove. Dno uterusa je zaobljeni dio tijela iznad ušća oba jajovoda. U gornjem dijelu bočnih rubova, na mjestu gdje počinje dno uterusa, nalaze se ušća jajovoda. Ti dijelovi uterusa malo su upolje izbečena i nazivaju se rogovi (cornua uteri). Nešto medijalno i naprijed od ušća jajovoda s tijela uterusa polaze unutarnji krajevi lig. teres uteri. Iza i ispod hvatišta jajovoda nalazi se pripoj jajničkih veza (ligamentum ovarii proprium) uterusa. Prednja strana uterusa okrenuta je mokraćnoj bešici i skoro je ravna, dok je stražnja strana okrenuta Duglasovom prostoru i malo ispupčena.
Isthmus uteri je vrlo kratak dio na spoju tijela i vrata. Nalazi se u visini unutarnjeg ušća uterusa i njegova prednja strana odgovara mjestu gdje peritoneum mjehura prelazi na maternicu. U visini istmus art. uterine pridružuju se bočnom rubu uterusa.

Grlić ili vrat uterusa (cervix uteri) jeste njen najniži dio. Kružnim pripoji gornjeg dijela vagine grlić uterusa podijeljen je na gornji nadusminski (portio supravaginalis) i donji usminski dio grlića maternice (portio vaginalis). Portio vaginalis u nerotkinja je koničnog, a kod rotkinja valjkastog oblika. Na njemu se razlikuje prednja i stražnja usna. One ograničavaju vanjski otvor uterusa (ostium externum uteri). Vanjski otvor uterusa u nerotkinja je kao okrugla jamica, au rotkinja je obično poprečno ovalan. Od vanjskog otvora, kroz grlić uterusa, prolazi kanal materničnog grlića (canalis cervicis uteri). Ovaj kanal je vretenastog oblika, jer su mu gornji i donji otvori suženi, dok je sredina proširena. Od gornjeg završnog dijela kanala, koji odgovara unutarnjem otvoru uterusa (ostium uteri internum) u visini istmus uterusa, pruža se naviše materična duplja.
Materična duplja (cavum uteri) jeste šupljina oblika istostraničnog trokuta, čija osnovica odgovara dnu uterusa, a vrh unutarnjem otvoru uterusa. Dubina materične šupljine od vanjskog otvora do dna u nerotkinja iznosi prosječno oko 5,5, au rotkinja 6,5 ​​cm.

Najčešće je maternica u cjelini u odnosu na vaginu nagnuta naprijed i taj se položaj naziva anteverziji. Isto tako, maternica je u istmičnom dijelu savijena, te tijelo sa grlićem tvore kut otvoren naprijed, što se naziva antefleksijom. Odnos tijela prema grliću i odnos cjelokupne uterusa prema vagini, sem anteverziji i antefleksijom, može biti drukčiji, što se znatno rjeđe vida.

Unutarnju površinu uterusa oblaže sluznica (endometrium). To je tanka membrana kadifastog izgleda, s mnogobrojnim mikroskopskim otvorima materičnih žlijezda. Sluznica uterusa je postavljena jednim slojem cilindričnih stanica koje mjestimično posjeduju treplje. Debljina sluznice uterusa kod spolno zrele žene varira prema fazama menstrualnog ciklusa. Dubok sloj sluznice uterusa, koji se sastoji od vezivnog tkiva i materičnih žlijezda relativno je konstantan i naziva se bazalani sloj, dok se površinski funkcionalan sloj bitno mijenja tijekom menstrualnog ciklusa i ljušti za vrijeme menstruacije. Endometrij cervikalnog dijela uterusa u mnogo manjoj mjeri sudjeluje u cikličkim promjenama. Na njemu nema bazalan i funkcionalan sloj i ne dolazi do deskvamacija tjedna menstruacije.

Ispod endometrija nalazi se mišićni sloj uterusa koji čini glavni dio zida uterusa i koji je izvan trudnoće debeo 8-10 mm. U zidu uterusa nalaze se pored mišićnih u znatno manjoj mjeri i vezivnotkivni elementi. Mišićni sloj zida uterusa veoma je kontraktilan. Mišićna vlakna su vretenastog oblika, dugačka oko 50 mikrona.

• Spiralno vlakna – Ona su najvažnija. Podijeljena u snopove ova vlakna polaze od rogova uterusa pa se u vidu spirala spuštaju preko tijela uterusa i završavaju se gotovo vodoravno na grliću uterusa.
• Uzdužna vlakna – koji polaze sa jajovoda i spuštaju se duž rubova uterusa.
• Cirkularna vlakna – Izvjestan broj neovisnih cirkularnih snopova koncentriran je uglavnom u predjelu istmus i vrata uterusa.

Vanjska površina tijela uterusa prema trbušnoj šupljini najvećim dijelom omotana je čvrsto pripojenom trbušnom maramicom, koja čini vanjski omotač uterusa (perimetrium).
Osnovna funkcija uterusa je usadivanje oplođenog jajeta u njenu sluznicu i razvoj ploda u njenoj šupljini sve do poroda, kada mišićni zid uterusa svojim kontrakcijama istiskuje plod u vanjsku sredinu. Osim toga, u generativnom dobu žene, sluznica tijela uterusa odigravaju se cikličke promjene koje dovode do redovnih menstrualnih krvarenja.

Materične veze

Pored mišićnog dna male zdjelice na koje se maternica oslanja, normalan položaj uterusa obezbeduju i materične veze koje je pričvršćen za pojedine točke na maloj zdjelici. Razlikuju se okrugle, široke i sakralne veze uterusa.

Ligamenta teres uteri seu ligamenta rotunda (Okrugle veze uterusa) su mišićnovezivni usporedni snopovi, koji polaze od prednje strane uterusa, ispred i unutar od ušća jajovoda, pa se naniže, upolje i unaprijed spuštaju kroz ingvinalne kanale i po izlasku iz njihovih vanjskih otvora, lepezasto , završavaju u koži velikih usana stidnice. Tonus ovih veza pomaže da se maternica održava u fiziološkoj anteverziji i antefleksijom. Njihovo istezanje, uz razmicanje mišića međice, dovodi najprije do retroverzija, a kasnije i descenzusa i prolapsa uterusa.

Ligamenta lata uteri (Široke veze uterusa) predstavljaju široke, četvrtaste duplikature trbušne maramice sa nešto obuhvaćenog vezivnog tkiva između dva lista peritoneuma. One odozgo, naprijed i nazad pokrivaju jajovode, ostavljajući slobodne samo fimbrije, pa se od donjeg ruba jajovoda, duž bočnih rubova uterusa spuštaju prema dnu male zdjelice. Listovi peritoneuma širokih veza na bočnim rubovima razdvajaju se i prelaze na prednju i stražnju stranu tijela uterusa, gradeći njezin vanjski omotač (perimetrium). Vanjska linija je slobodna, a donji rub širokih veza je srasla s bočnim zidom i dnom male zdjelice. Donjeg ruba širokih veza sadrže vezivno-mišićne čvrste snopove koji se kao ligamenta cardinalia uteri pružaju vodoravno od vrata uterusa do bočnih zidova male zdjelice.

Ligamenta sacrouterina (Zadnja ili krsnomaterična veza) jesu jaki vezivnornišićni snopovi koji, u visini i nešto ispod unutarnjeg ušća uterusa (isthmus uteri), vezuju zadnju stranu vrata uterusa sa krsnom kosti. Fiksiranjem vrata uterusa za krsnu kost ove veze pomažu da se maternica održi u svom fiziološkom položaju.

Krvni sudovi uterusa

Materici dovode krv po dvije parne arterije: arteria uterina i arteria ovarica.

Arteria uterina – odvaja se od hipogastrične arterije, pruža se naprijed i medijalno, ulazi u široku materičnu vezu gdje u visini istmus ukršta sprijeda ureter, pa prelazi na bočnu ivicu uterusa. Na tom se mjestu njena najjača pobočna grana (a. Vaginalis) spušta prema vagini, dok se arterija uterina duž ruba uterusa penje prema odgovarajućem rogu. Na gornjem kraju tijela uterusa, u visini odgovarajućeg roga, materična arterija se račva na granu koja ide prema dnu uterusa, zatim na granu za jajovod i na granu za jajnik.

Tijekom trudnoće, zajedno s rastom uterusa, uvećanjem njene zapremine i mase njenog zida, zadebljavaju i krvne žile preko kojih se, pored prehrane same uterusa, odvija i cjelokupan metabolizam ploda. Nakon poroda ili pobačaja prekida se uteroplacentni krvotok i iz otvorenih krvnih žila uterusa nastupa slabije ili jače krvarenje. Hemostaza se uspostavlja retrakcija mišićnih snopova uterusa cirkulama poredanih izravno oko intime materičnih arteriola. Zbog uloge koju imaju u postizanju hemostaze ti se snopovi nazivaju žive veze uterusa (ligamenta viva uteri).

Vene uterusa prate materične arterije vijugajući oko njih i skupljaju krv u dva veća materičnovaginalna spleta. Iz njih, pri bazi široke veze uterusa, polaze materične vene. One prate materične arterije i ulijevaju se u hipogastrične vene.

Jajnik (Ovarium)

Jajnici su parni organi, veličine i oblika badema. Smješteni su na bočnim stranama gornjeg dijela male zdjelice u plitkim jamicama (fossa ovarica). Bjeličasta površina jajnika do puberteta je potpuno glatka, a poslije puberteta na njoj se mogu vidjeti sitni mjehurići nejednake veličine koji odgovaraju folikulima u raznim fazama razvoja. Poslije prvih ovulacija i stvaranja žutih tijela, koja naknadno atrofirajuu, na površini jajnika viđaju se brazde i ožiljci, sve brojniji sa starošću žene. Jajnik nije pokriven trbušnom maramicom. U hilus jajnika, preko mesovariuma, ulaze krvne žile, limfni sudovi i živci. Zadnja ivica jajnika je slobodna i okrenuta prema rektumu. Gornji pol jajnika okrenut je maternici s kojom ga spaja jajnička veza (ligamentum ovarii proprium). Ova veza, duga 23 cm, pruža se kroz lig. latum ispod unutarnjeg dijela jajovoda. Kroz nju u jajnik dospjeva ovarijalna grana materične arterije (ramus ovaricus a. Uterinae).

Na presjeku jajnika razlikuje se izvana germinativni epitel, sastavljen iz jednog reda kockastih stanica. Ispod njega vidi se tanak zgusnut sloj vezivnog tkiva beličastog izgleda, neprovidan, nazvan tunica albuginea. Ova opna u stvari predstavlja vanjski zgusnut sloj kore jajnika. U vezivnom tkivu, odnosno stromi jajnika, nalaze se mnogobrojne jajne stanice opkoljene jednim slojem zrnastih stanica s kojima čine formaciju nazvanu prvobitni folikul. Smatra se da se svako žensko dijete rodi sa skoro 200 000 prvobitnih meškova u svakom jajniku. Od puberteta, svakih 28 dana, sazrijeva po jedan prvobitni folikul. Središni dio jajnika koji se nalazi ispod kore sastavljen je iz rastresitog vezivnog tkiva i naziva se medula, a dio jajnika, kroz koji u medulu ulaze krvni i limfni sudovi i živci, naziva se hilus i on nije pokriven korom jajnika. U jajniku, pod djelovanjem hormona prednjeg režnja hipofize, sazrijevaju jajne stanice i luče se ovarijalni hormoni estrogeni i progesteron.

Jajovod (Tuba uterina)

Jajovodi su parni mišićno-sluzokožni organi cjevastog oblika dužine 8-14 cm. Oni polaze sa rogova uterusa i većinom se ka bočnim zdjelice. Zid jajovoda ima prosječnu debljinu 2-3 mm i sastavljen je iz seroznog omotača (tunica Serós), mišićnog sloja (tunica muscularis) i sluznice (tunica mucosa).
U cjelini jajovod liči na lovački rog, sa uzanim krajem usađenim u odgovarajući rog uterusa, dok je prošireni kraj slobodan u maloj zdjelici. Preko šupljine jajovoda, materične šupljine i lumena vagine, vanjska sredina komunicira s trbušnom šupljinom. Idući od abdominalnog kraja prema maternici, na jajovodu razlikujemo: ljevkasti dio (infundibulum tubae uterinae), dug oko 2 cm. Ljevkasti dio jajovoda završava se u slobodnoj trbušnoj šupljini sa 10-15 prstastih nastavaka ili fimbrije, od kojih je najduža fimbria ovarica. Fimbrije ili rojte nisu pokrivene trbušnom maramicom. Odmah do levkastog dijela je proširen dio jajovoda (ampulla tubae uterinae), dug 6-8 mm, a na njega se nadovezuje suženi dio jajovoda (isthmus tubae uterinae) dug 3-4 cm. Svojim unutarnjim krajem suženi dio jajovoda dopire do odgovarajućeg roga uterusa. Kroz zid uterusa prolazi materični dio jajovoda (pars interstitialis s. Pars uterina) dug l cm, čiji je promjer lumena 1-2 mm. Na unutarnjem kraju ovog dijela jajovoda nalazi se matericne ušće jajovoda. Na sluznici otvorene uterusa ono se raspoznaje kao točkica. Kroz vezivno tkivo, širokih veza, prolaze krvni i limfni sudovi za jajnike i jajovode i živčani završeci, koji inervišu ove organe.
Unutarnje strane jajovoda su obložene sluznicom čiji je epitel cilindričan i opskrbljen trepljama. Sluznica jajovoda je vrlo bogata udzužnim naborima i brazdama. Nabori su osobito visoki u abdominalnom dijelu jajovoda, pa se idući prema maternici postupno snižavaju.

Između peritonealnog omotača i sluznice nalazi se mišićni dio zida jajovoda sastavljen iz vanjskog uzdužnog i unutrašnjeg kružnog sloja glatkih mišića. Prisustvo mišićnog sloja osigurava tonus i peristaltiku jajovoda. Zahvaljujući peristaltičke pokretima jajovoda i treperenju trepalja sluznice, u kanalu jajovoda postoji strujanje od abdominalnog kraja prema šupljini uterusa. Peristaltični pokreti jajovoda naročito su izraženi u vrijeme i neposredno poslije ovulacije, kada se jajna stanica prenosi u susret spermijima, koji je susreću i oplodavaju obično u lumenu ampule jajovoda.

Inervacija organa male karlice

Organi male zdjelice imaju dvojaku inervaciju. Jedna, preko kičmenih živaca, potječe od cerebrospinainog živčanog sustava, a drugu čine živci vegetativnog sustava.
Od cerebrospinalnih živaca najvažniju ulogu ima stidni živac (n. Pudendus) koji svojim motornim i senzitivnim ograncima inervira međicu, vanjske spolne organe i vaginu, dok inervacija ostalih unutarnjih spolnih organa samo malim dijelom potječe od vlakana cerebrospinainog sustava i uglavnom je iz vegetativnih centara.
Vegetativna inervacija organa male zdjelice, podrazumijeva simpatičke i parasimpatički živce koji pojedinačno ili u spletovima prate odgovarajuće krvne žile i ulaze u unutarnje spolne organe.

Sazrijevanje jajnih ćelija

Smatra se da normalna djevojčica dođe na svijet s jajnicima u kojima se u vidu primordijalnih folikula (prvobitni mjesak) nalaze jajne stanice. U svakome od jajnika ima nešto oko 200 000 jajnih stanica, u oba, dakle, ukupno oko 400 000. Svaka jajna stanica nalazi se u jajniku u formaciji nazvanoj primordijalni folikul.

U središtu primordijalnog folikula nalazi jajna stanica, a oko nje jedan sloj mnogo manjih, epiteloidnih, takozvanih zrnastih stanica. Sve to zajedno omotano je posebnom opnom, nazvanom teka folikuli. U svakom prvobitnom folikulu nalazi se po pravilu jedna jajna stanica, ali se izuzetne mogu naći i folikuli sa dvije ili više jajnih stanica.

Odmah poslije rođenja primordijalni folikuli miruju jedno vrijeme da bi obično pri kraju prve godine života neki od njih počeli rasti. Ovo se naročito zapaža od puberteta kad se u izvjesnim folikulima, uglavnom onim koji se nalaze bliže površini jajnika, umnožavaju granuloznim stanice, koje se oko jajne stanice redaju u više redova. Na taj način stvaraju se sekundarni folikuli. Mnogi folikuli već u ovoj fazi razvoja definitivno zaostaju i pretrpljuju propadanje, u vidu skvrčavanje, odnosno atrezije. Manji broj nastavlja svoj razvoj zajedno s jajnom ćelijom. Dok se jajna stanica uvećava, zrnate stanice oko nje sve se više umnožavaju. Na jednom kraju folikula, između ekscentrično umnoženih zrnastih stanica, nastaju pukotine između kojih izvjestan broj zrnastih stanica podliježe citolizi. Na taj način stvara se šupljina u folikulu (antrum folliculi), koja se postupno uvećava i koja je ispunjena bistrom tekućinom nazvanom liquor folliculi. Jajna stanica, s nizom zrnastih stanica biće potisnuta ka jednom polu folikula, inače od njegove šupljine. Kupica zrnastih stanica u čijoj se sredini nalazi jajna stanica naziva se zrnasti brežuljak (cumulus ovigerus). Kada dospije u ovu fazu razvoja, folikul se naziva tercijarni folikul.

U spolno zrelih žena, u ritmičnim razmacima pojedini od tercijarnih folikula dobivaju impuls za definitivno sazrijevanje, dok drugi, koji su u većini zaostali u rastu, pretrpe atreziju. U jednom menstrualnom ciklusu, po pravilu, samo se jedan tercijarni folikul pretvara u zreo De-Grafov folikul. Čime je to determinirano do danas nije sasvim poznato.

U svakom slučaju, u folikulu koji nastavlja sazrijevanje, zrnate stanice se i dalje umnožavaju, količina likvora u šupljini folikula se uvećava a zrnasti brežuljak s jajnom ćelijom u sredini priprema se da se odvoji od hvatišta sa zida folikula. Pred samo prskanje De Grafovog folikula na njemu se razlikuju, idući od izvana prema unutra, sljedeći elementi: omotač folikula ili teca folliculi, sloj zrnastih stanica koje oblažu unutarnju površinu folikula, šupljina folikula (antrum folliculi) s bistrom tekućinom (liquor folliculi) i na suprotnoj strani od antruma zrnasti brežuljak (cumulus ovigerus). Teka folikula ili opna folikula sastoji se iz vanjskog, vezivno-tkivnog sloja, sačinjenog od vezivnih vlakana gusto priljubljenih jedno uz drugo. Ovaj sloj naziva se teca Exteme. Unutarnji sloj omotača, nazvan teca interna, čine uglavnom stanični elementi s krvnim i limfnim sudovima i nervnim elementima. Ćelije teke interne imaju veliku važnost u produkciji estrogenih hormona. Zrnasti brežuljak u kome se nalazi jajna stanica sastavljen je iz zrnastih epitelnih stanica. Ćelije epitelnog sloja, koje su neposredno uz jajnu stanicu cilindričnog su oblika i poredane su kao palisade oko nje. One se nazivaju corona radiata. Između korone radija i jajne stanice stvara se prozirna opna staklastog izgleda koja se naziva zona pellucida (prozirna zona). Zreo De Grafov folikul predstavlja krupnu formaciju promjera 15-20 mm koja u vidu prozirnog mjehurića ispupčava površinu jajnika.
Tijekom sazrijevanja folikula jajna stanica se također uvećava. Dok je u prvobitnom folikulu njen promjer 40-50 mikrona, u sekundarnom folikulu njezin se promjer udvostručuje, odnosno uvećava na 90 mikrona. Poslije toga jajna stanica sporije raste te u tercijarnom folikulu njen promjer iznosi oko 100 mikrona. Najzad, kada sazriju, jajna stanica dostiže svoj najveći rast i tada se duljina njenog promjera kreće od 110 do 150 mikrona.

Zrela jajna stanica, dakle, najveća je stanica u organizmu čovjeka. Stavljena na tamnu podlogu, ona se kao sićušna, bjelkasta točka može zapaziti čak i golim okom. Pod mikroskopom, ona je okrugla ili blago ovalna i žućkasta. U njenoj citoplazmi nalazi se jedro sa jedarcetom. Metabolizam jajne stanice pomažu stanice granuloza, koje je opkoljavaju i koje u odnosu na nju imaju nutritivnu funkciju. Osim toga, stanice granuloza stvaraju folikulinske tekućina koja ispunjava folikulinske šupljinu.