Mallioidosis - Zdravlje, medicina, lijecenje, zdravstveni portal

Mallioidosis

(Pseudomaleus)
Definicija
Melioidoza je bolest Ijudi i životinja. Manifestira se septičnim simpLomima a tok bolesti može biti akutan, subakutan i hroničan.

Epidemiologija

Rezervoar infekcije su glodari a posebno štakori. Kao rezervoar mogu služiti vrlo rijetko ovce , koze, kenguri, goveda, svinje i dr. Infekcija kod životinja se javlja akutno, subakutno i hronično i obično se završava letalno. Urm životinja kontaminira životne namirnice te se tako može prenositi mfekcija. Kontaktni prenos preko kože je moguć. Ne isključuje se mogućnost da komarci. muhe, pacovske buhe prenose ovu bolest. Prenos sa čovjeka na čovjeka nije do sada opisan. Bolest je proširena najviše u jugoistočnoj Aziji, Australiji i Filipinima. Opisani su slučajevi u USA, Britaniji i Holandiji.

Etiologija

Uzročnik je gram negativni bacilMalleomVces pseudomallei. Patogeneza
Melioidoza je bolest septičnog karaktera, gdje dolazi do stvaranja metastatskih žarišta u plućima, kostima, jetri, slezeni i drugim organima. Kožne promjene kao pustule, apscesi i eventualno ulcera mogu ličiti na one kod maleusa.

Klinička slika

Inkubacija traje od 5 sati do 5 dana. Može i duže trajati ali ova je pojava vrlo rijetka.
1) Akutna forma bolesti se karakterizira naglim početkom:
povraćanjem, koleriformnim stolicama i kolapsom. Temperatura naglo raste i može se držati danima kao kontinua, tako da bolest liči na abdominalni tifus. U skoro 90% svih bolesnika razvija se pleu
ropu^monalni sindrom. Stvaranje septičnih žarišta u jetri i u bubrezima komplicira kHničku sliku i čini je težom. Pojava meningismusa pogoršava osnovnu bolest na koju se nadovezuju nemir, dehrantno stanje i prostracija. Oni koji dožive drugu sedmicu bolesti pokazuju tipičnu sliku sa pojavom pustula na koži, subkutanim i koštanim apscesima. Pojava ovih granuloma i apscesa je glavna karakteristika bolesti.
2) Subakutna forma se javlja već tokom 3 do 4 sedmice bolesti. Karakterizira se pojavom manjih ili većih apscesa u jetri, bubrezima, mišićima, kostima i subkutanom tkivu. Uz ovo se redovno javlja gnojenje plerule i peritoneuma. Uslijed toga i simptomatologija će biti različita. Ova forma postepeno prelazi u hroničnu i’ormu, čija je glavna karakteristika prolongiranje bolesti, uz česte remisije.
Prognoza
Oko 95% bolesnika umire u toku prvih 10 dana, kod akutne forme. Kod subakutnih i hroničnih, prognoza je nešto bolja.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike i laboratorijskih pretraga. Najsigurnija dijagnoza se postavlja dokazom uzročnika u krvi, urinu, sadržaju pustula, sputumu i brisu nosa. Reakcija aglutinacije i reakcija vezivanja komplemenata služe za dokaz subakutnih i hroničmh formi, pošto se pojava antitijela u visokom titru može očekivati tek između 2 do 3 sedmice bolesti.
Intrakutni melioidin test je relativno rano pozitivan te je od strane nekih autora njemu data znatnija prednost nad ostalim pretragama.
Krvna slika pokazuje izrazitu leukocitozu sa skretanjem u lijevo.

Diferencijalna dijagnoza

1) U akutnom stadiju bolesti dijagnosticke poteškoće mogu pre
dstavljati abdominalni tifus, paratifusi i kolera.
2) Daljim razvojem bolesti u obzir za diferencijaciju bi došle slijedeće bolesti: amebijaza, tularemija, lobarne i krupozne pneumonije, granulomatozni hepatitisi pijelonefritisi, gram negativne sepse, milijarna tuberkoloza.
3) Kod razvijenih pustuloznih gnojnih promjena mora se misliti na maleus, stafilokoknu sepsu, furunkulozu, errizipel, osteomijelititis, sekundarni lues i mikoze.
Značaj za opštenarodnu odbranu
Za vrijeme Drugog svjetskog rata utvrđeni su slučajevi melioidoze uglavnom u azijskim zemljama. Nakon rata, ova bolest je često opisana kod vojnika u Indokini, Australiji, Madagaskaru, Engleskoj i USA.
S obzirom da su mnogobrojne životinjske vrste inficirane uzročnikom meUoidoze, njeno prenošenje u ratnim uslovima bilo bi vrlo lako. Ako se uzme u ob:’.ir da je opisana u Evropi (Engleska i Holandija) i da se ova bolest može prenositi i preko muha i drugih insekata, onda je sasvim razumljiva permanentna opasnost od nje, naročito u nenormalnim uslovima.

Terapija

Antibiotska terapija započeta u prvih 10 dana bolesti se pokažala znatno efikasnijom. Doze antibiotika moraju biti visoke da bi se postigao že’jeni efekat. Najbolji uspjeh je postignut sa Moram”eniko”om u do”’i od 3 do 4 grama dnevno uz striktnu kontrolu krvne slike. Terapija traje više sedmica.

Tags:  , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,