Otežano hodanje – Walking difficulty

OTEŽANO HODANJE

Kretanje ljudskog tijela je složeni proces koji ovisi o mnogim faktorima (moždanim impulsima, mišićima, kostima, zglobovima sili gravitacije i težini tijela) kao i njihovom međusobnom skladu. Danas je vrlo često sklad između trenutnih sposobnosti i zahtjeva bitno narušen i to najčešće u zaposlenih ljudi, posebno žena, zbog sve manje kretanja i sve više sjedenja. Takav način života i rada danas je skoro nemoguće izbjeći, a kao posljedicu ima neizostavno oštećenja mišića i zglobova, te otezano hodanje. Zbog gubitka i poremećaja odnosa snage mišića dolazi do preopterećenja i prenaprezanja hrskavica i ligamentarnog sistema zgloba što dovodi do oštećenja zgloba i pojave npr. artroze koljena, kuka, problema s kralježnicom i sl.

Pomoću posebnih aparata moguće je za svaku osobu kompjuterski detaljno utvrditi stvarno stanje funkcije svakog parametra dijela i cjeline tijela koji sudjeluje u pokretu, a na temelju analiza ispitivanja na istom takvom uređaju, pod nadzorom kompjutera, provesti ciljani program vježbi za otklanjanja poremećaja i uspostavu normalnih funkcija u vrlo kratkom periodu.

U kompjuter se unose podaci osobe: visina, dob, težina, spol, aktivnosti, te se radi izokinetički test u pokretu za dijelove tijela koji sudjeluju u problemu. Dok pacijent pokreće aparate, kompjuteri bilježe što se u svakom trenutku pokreta događa. Kompjuter, zatim uzimajući podatke osobe i netom dobivene rezultate testa obrađuje i u konačnici predoči detaljne podatke.

Kretanje čovjeka uvelike ovisi o fiziološkoj funkciji stopala. Poznata je izreka “Život je kretanje, kretanje je život”, te je uistinu bitno posvetiti pažnju dijagnostici i liječenju bolesti i ozljeda stopala, a što današnja ortopedija i traumatologija. Upravo zato se i smatra da je stopalo čovjeka “tako ranjiv organ”, podložan razvoju deformacija praktički od početka hodanja djeteta do smrti odraslog čovjeka. Medicina, tj. ortopedija ili specijalnost koja se bavi bolestima i ozljedama sustava za kretanje, oduvijek je polagala posebnu pažnju dijagnostici i liječenju bolesti i ozljeda stopala. Unutar ortopedije razvila se i posebna subspecijalnost koja se bavi samo stopalom, a to je podologija. Opće je poznato da se zbog spuštenih stopala mogu pojaviti tegobe u drugim dijelovima sustava za kretanje, kao npr. bolovi u potkoljenicama, natkoljenicama, kukovima i križima.

Spastička kvadriplegija – najteži oblik cerebralne paralize (otprije poznata kao tetraplegija), jer su zahvaćene obje ruke i obje noge. Takva djeca ne mogu hodati ili sjediti bez pomoći.

Atetoza – Kod atetoze je riječ o oštećenjima dubljih dijelova mozga koji kontroliraju koordinaciju, ravnotežu i kvalitetu pokreta. Atetoza označava nekontrolirano, polagano i “crvoliko” kretanje udova i tijela, ali djeca s tim oblikom cerebralne paralize također imaju pokrete u obliku trzaja (chorea) kao i znatne promjene u mišićnom tonusu (grčenje – distonija). Takvi nevoljni pokreti obično stvaraju teškoće pri hodanju,kao i  ravnoteži, govoru i gutanju. U nekim slučajevima zahvaćeni su i mišići lica ili jezika, što dovodi do izraženih grimasa. Kad je dijete uzbuđeno, atetotični pokreti se pojavi,a tokom spavanja nestaju.
Ataksija – Djeca s ataksičnom cerebralnom paralizom (koja je ujedno i najrjeđi oblik) imaju ispade u ravnoteži i koordinaciji – posrću pri hodu i često padaju. Također, mogu im drhtati ruke i nejasno govore. Česti su i “miješani” oblici cerebralne paralize, sa spasticitetom i ataksijom, ili spasticitetom i atetozom.

Spastična cerebralna paraliza – Poremećaj u sklopu kojeg su neki mišići vrlo ukočeni pa je kretanje otežano. Takvo stanje uzrokovano je oštećenjem kore mozga odgovorne za kontrolu voljnih pokreta. Taj tip cerebralne paralize dijeli se na tri podgrupe sukladno zahvaćenom ekstremitetu:

Spastička hemiplegija – najčešći tip cerebralne paralize koji zahvaća jednu stranu tijela (npr. jednu ruku i jednu nogu). Takva djeca obično su prilično samostalna i nauče hodati, ali u pravilu šepaju i ne mogu koristiti jednu ruku jednako dobro kao drugu.

Spastička diplegija – zahvaća obje strane tijela, ponajprije noge, a najčešće se javlja kod prerano rođene djece. Noge su često okrenute prema unutarnjoj strani i križaju se u koljenu, tako da podsjećaju na škare. Takva djec-a sposobna su hodati samo na kratke relacije, pa su im za dulje potrebna invalidska kolica. Iako u manjoj mjeri, zahvaćene su i ruke, pa djeca imaju teškoća u rukovanju predmetima. Škiljenje je također pojava koja se javlja uz spastičku diplegiju.

Osteoartroze, ili kako ih u medicinskoj literaturi nazivamo osteoartritisima sugerirajući njihovu upalnu komponentu, bolesti su propadanja hrskavica zglobova i okolozglobnih struktura, što kod bolesnika izaziva bol, ukočenost, smanjenje opsega kretnji zahvaćenog zgloba, nesposobnost za obavljanje svakodnevnih aktivnosti i  na kraju dovodi do hendikepa.

Od svih reumatskih bolesti osteoartroze su najučestalije i imaju veliki socijalno – ekonomski značaj. Osteoartroze mogu zahvatiti samo jedan zglob ili više njih, i to zglobove kralježnice, šaka, kukove i koljena. Ovdje ćemo se posebno osvrnuti na osteoartrozu koljena, čiji dramatični porast, posebno kod žena nakon menopauze, izaziva posebnu pozornost.

Zbog toga je potrebno ukazati na faktore rizika, novosti u liječenju i educirati o metodama.

Osteoartritis desnog koljena s deformacijom

Jos jedno područje s kojim se vrlo često susreću fizijatri, ali isto tako i ortopedi.
Tu se radi o upalnim i degenerativnim promjenama vezivnog tkiva sustava za kretanje. Prevalencija nije poznata, nema jedinstvene klasifikacije, ali ono što sigurno možemo reći jest to da se radi o skupini simptoma koji su uvijek prisutni bez obzira na mjesto nastanka i reakcija su vezivnog tkiva na različite podražaje. Izvanzglobni reumatizam poznat je još i pod nekim drugim nazivima kao fibrozitis, reumatizam mekog tkiva. Najčešća mjesta nastanka izvanzglobnog reumatizma su rame, lakat, ručni zglob i šaka, trup, kuk, koljeno, gležanj i stopalo. Kao što se vidi najčešće mjesto je bilo koji dio tijela, tj. zglob, a ono što je još također vrlo zanimljivo jest da se ti oblici „bolesti“ mogu pojaviti u sklopu raznih reumatskih bolesti, ali isto tako sami za sebe. Za postavljanje dijagnoze najvažniji su anamneza (razgovor između pacijenta i liječnika), te klinički pregled:

Klinička slika obuhvaća:
1. bol koja može biti difuzna ili samo na jednome mjestu (tzv. bolne točke), tupa ili kao osjećaj žarenja, vezana za pokret ili za mirovanje (npr. noćna bol).
2. ukočenost – jutarnja, koja je kratka i traje najduže 30 min.
3.ograničenje pokreta.
4. ublažavanje tegoba nastaje ili odmorom ili ako počinjete neku aktivnost.

Laboratorijski nalazi su uglavnom u granicama normale, sedimentacija ( SE ) može biti ponekad ubrzana.
Rentgenološki nalaz može biti dijagnostički koristan samo u nekim oblicima izvanzglobnog reumatizma kao što je – odlaganje kalcijevih soli u tetivama i burzama; osifikacija tetivnih vlakana, ligamenata i aponeuroza na hvatištu za kost ( fenomen pramenova); mrljasta osteoporoza.

Vertebralni sindrom – koji može biti pokazatelj spondiloze, obilježavaju tegobe što se pojavljuju na mjestu gdje su nastale promjene. Bolovi se pojavljuju samo u tom dijelu kralježnice.

Vertebrogeni sindrom – Nastaje kada se zbog podražaja živaca ili krvnih žila bol s mjesta gdje je nastala živcima prenosi na udaljenije dijelove tijela. Napetost mišića, bolovi, trajno iskrivljenje trupa, npr. skolioza, popratne su pojave spondiloze. Kod ovih tegoba svakako treba potražiti pomoć specijalista, jer nije svejedno liječimo li bolove u leđima izazvane spondilozom, nestabilnošću kralježnice, hernijom diskusa ili tumorom. Klinička slika, naročito ako se napravi samo površan pregled, može biti gotovo ista! O posljedicama krivog liječenja ne treba ni govoriti.

Kompresijski sindromi – Nastaju kao posljedica degenerativnih promjena kralježnice i najčešći su razlog traženja liječničke pomoći. Bilo da se radi o koštanim kljunovima koji pritišću živce i krvne žile, o hernijama diskusa koji spajaju kralješke ili o tumorima u području kralježničkog kanala u kojem se nalaze leđna moždina ili korjenovi živaca – pojavljuju se simptomi pritiska, tj. kompresije leđne moždine ili pojedinih živaca. Tegobe ovise o dijelu kralježnice na kojem je došlo do pritiska (vratni, prsni ili slabinski dio), te o odnosu krvožilnih i živčanih struktura na zahvaćenom području.

Cervikobrahijalni sindrom – Napetost i bolovi u vratu sa sijevanjem u lijevu ili desnu ruku, glavu, ili, u najtežim slučajevima s oduzetošću ruku i nogu, govore o pritisku u vratnom dijelu kralježnice.

Torakalni sindrom – Pojasasti bolovi u prsnom dijelu kralježnice ukazuju na promjene na jednom od “katova” prsne kralježnice.
Lumbosakralni sindrom – Najčešće nastaje kod hernije diskusa između 4. i 5. slabinskog kralješka. Prepoznaje se po bolovima u leđima sa sijevanjem u stražnji dio natkoljenice, vanjski dio potkoljenice i stopalo. “Padanje stopala” znak je težeg oštećenja živca kod kojeg ne pomažu lijekovi. Ozbiljne statistike pokazuju da nešto manje od 10 posto takvih slučajeva traži kirurško liječenje.

Spondiloza se pojavljuje kod sredovječnih muškaraca i žena te onih starije dobi. Najčešće muči osobe koje osam sati dnevno, pa i više, kralježnicu izlažu velikim opterećenjima u neodgovarajućem položaju. Taj neodgovarajući položaj je i sjedenje! Mjerenja su pokazala da je kralježnica 50 posto opterećenija u sjedećem nego u stojećem položaju. Stoga su kandidati za razna oboljenja kralježnice, pa i spondilozu, tvornički radnici koji rade “na traci”, daktilografi, osobe koje rade na šalterima…
Srećom u dječjem uzrastu spondiloza se najčešće pojavljuje samo kao krivo postavljena dijagnoza! U nekim statistikama spominje se kod djece starije od 15 godina, no radi se o zanemarivom broju oboljelih. To je i logično, jer za razvoj spondiloze treba podosta vremena, baš kao i za razvoj artroze koljena. Artroza i nije ništa drugo nego inačica spondiloze samo na drugom mjestu. A artrozu koljena 12-godišnjaka ne susrećemo baš svaki dan! To ne znači da o spondilozi ne trebamo početi brinuti dovoljno rano.

Overuse injuries/syndromes ili microtraumatic illnesses, u  prijevodu sindromi prenaprezanja, predstavljaju skupinu bolnih tegoba zbog kojih se bolesnik javlja liječniku, a posljedica su dugotrajnih ponavljanih mikrotrauma, što uzrokuju prenaprezanje određenog tkiva, odnosno dijela sistema za kretanje. To su, za razliku od akutnih, vremenski i etiološki točno definiranih ozljeda, kronična oštećenja, nastala najčešće u sportu i rekreaciji, ili u nekih zanimanja (no, katkada i u “običnih” ljudi). U području stopala ima više opisanih sindroma prenaprezanja: sy. p. Ahilove tetive, plantarni fascitis; tendinitisi (bolje: tendinozis): – stražnjeg tibijalnog mišića; – dugog pregibača palca; – ispružača prstiju stopala; prednji i stražnji sy. sraza (impingement) gornjega nožnog zgloba; lomovi zamora (stres) u području stopala: gležnjevca (talus), čunaste kosti (navikularne), stopalnih (metatarzalnih) kostiju, sezamske kosti nožnoga palca i drugi. Iako ta patologija zaslužuje poseban napis, spomenut ćemo:

Zaključci

Danas je vrlo često sklad između trenutnih sposobnosti i zahtjeva bitno narušen i to najčešće u zaposlenih ljudi, posebno žena, zbog sve manje kretanja i sve više sjedenja.

Pomoću posebnih aparata moguće je za svaku osobu kompjutorski detaljno utvrditi stvarno stanje funkcije svakog parametra dijela i cjeline tijela koji sudjeluje u pokretu, a na temelju analiza ispitivanja na istom takvom uređaju, pod nadzorom kompjutora, provesti ciljani program vježbi za otklanjanja poremećaja i uspostavu normalnih funkcija u vrlo kratkom periodu.

Kretanje čovjeka uvelike ovisi o fiziološkoj funkciji stopala. Poznata je izreka “Život je kretanje, kretanje je život”, te je uistinu bitno posvetiti pažnju dijagnostici i liječenju bolesti i ozljeda stopala. Najveći broj neuromuskularnih bolesti karakterizira slabije i otežano kretanje.

Kako bi se izbjegle sve tegobe sa oštećenim zglobovima i mišićima, a u velikom broju slučajeva konačno i operativni zahvati, preporuka je struke da bi svaka «zdrava» osoba starija od 45 godina trebala unutar 3 godine obaviti preventivno dijagnostičko ispitivanje mišića i zglobova koljena, kukova i torakolumbalne kralježnice (križa). Svaka rehabilitacija bi trebala završiti izokinetičkim postupkom dijagnostike i vježbi prema potrebi.