
Bubrezi kontrolišu acidobaznu ravnotežu u krvi:
- reapsorpcijom odfiltriranih HCO3– jona,
- aktivnom sekrecijom vodikovih jona,
- stvaranjem novih HCO3– jona.
Na ovaj način se vrši eliminacija viška H+ ili HCO3– jona urinom. U fiziološkim uslovima eliminiše se više H+ jona i to uglavnom u obliku H2PO4– i NH4+ jer se svi odfiltrirani HCO3– resorbuju.
Količina izlučenih H+ i HCO3– jona u urinu ovisi od količine HCO3– jona koji se reapsorbuju nakon filtracije i količine H+ jona koji se secreniraju u bubrežnim tubulima. Od toga će zavisiti i pH mokraće. Ako se izlučuje više H+ jona mokraća će biti kisela, a ako se luči više HCO3– jona biće alkalna.
U proksimalnom kanaliću, debelom uzlaznom kraku Henleove petlje i distalnom kanaliću H+ joni se secerniraju sekundarnim aktivnim transportom u zamjenu za jone Na+.
Natrij na luminalnoj strani u stanicu ulazi zahvaljujući koncentracionom gradijentu koji se stvara kao posljedica aktivnosti Na+/ K+ pumpe na bazolateralnoj strani tubulocita.
Za svaki secernirani H+ jon mora se reapsorbovati jedan HCO3– jon. To u biti nije HCO3– jon koji je u tubularnu tečnost dospio glomerularnom filtracijom.
Nakon filtracije ti HCO3– joni se u tubularnoj tečenosti koriste za vezivanje sa H+ jonom secerniranim iz tubulocita. Na taj način nastaje H2CO3 koja se razlaže na CO2 i vodu. U tubulocitima iz CO2 koji lako difunduje u i iz stanice i vode nastaje H2CO3 koja disocira na H+ koji se secernira u tubule, a HCO3– se resorbuje u krv. Na taj način se eliminiše višak H+ jona, a HCO3– se vraća u krv.
U distalnim kanalićima i sabirnim cijevima vrši se primarni aktivni transport H+ jona kroz luminalnu membranu tubulocit.
Na taj način se kiselost mokraće može smanjiti ispod pH 5. Za svaki secernirani jon hidrogena resorbuje se jedan HCO3+ , koji nastaje iz vode i CO2 na isti način kao i u proksimalnom kanaliću.
Ako nema dovoljno odfiltriranih HCO3– jona, odnosno ako postoji višak H+ jona moraju se sintetizirati novi HCO3– joni. Velike količine H+ jona se izlučuje spajanjem sa puferima tubularne tekućine.
Osim hidrogenkarbonatnog pufera u tubularnoj tečnosti su prisutni i fosfatni (HPO42- i H2PO4–) i amonijačni pufer.
Za njihovo djelovanje potrebno je stvoriti nove HCO3– jone. Kada se secernirani hidrogen jon u tubularnoj tečnosti spaja sa ovim puferima u krv se resorbuje HCO3– jon koji se stvara u tubulocitima iz CO2 i vode. Pod djelovanjem karboanhidraze u stanici se iz vode i CO2 nastaje H2CO3. Disocijacijom daje H+ jon koji se secernira u tubularnu tečnost u zamjenu za jon Na+, a novi HCO3– se resorbira u krv. Nakon vezivanja H+ jona sa NaHPO42- nastaje NaH2PO4– koji se izlučuje urinom i tako se eliminira hidrogen jon.
Amonijačni puferski sistem se sastoji od amonijaka (NH3) i amonijum jona NH4+. Amonijum jon se stvara u proksimalnom kanaliću, debelom uzlaznom kraku Henleove petlje i distalnom kanaliću iz aminokiseline glutamina.
Iz svake molekule glutamina nastaje 2 NH4+ i 2 nova hidrogenkarbonatna jona.
U proksimalnim kanalićima se NH4+ joni secerniraju u tubul u kontratransportu sa Na+ koji se zajedno sa novonastalim HCO3– reapsorbira u krv.
U sabirnim cijevima se novi hidrogenkarbonatni joni stvaraju kao i u stanicama proksimalnih kanalića iz CO2 i vode. H+ jon, nastao disocijacijom H2CO3, se primarnim aktivnim transportom secernira u lumen tubula i veže sa amonijakom stvarajući amonijum jon NH4+ koji se izlučuje urinom jer se slabo reapsorbira. U ovom slučaju za svaki odstranjeni NH4+ se u krv vrati jedan novi HCO3– jon.
Be the first to comment