Sekundarne promjene kod nekroze

Necrosis
Necrosis
Necrosis
Necrosis

Sekundarne promjene kod nekroze i sudbina nekrotičnog tkiva zavisi od obima oštećenja i vrste tkiva koje je pogođeno, u suštini nekrotična tvar se ponaša kao strano tijelo u organizmu koje je potrebno izolirati, uništiti i odstraniti iz organizma te nadomjestiti oštećenje bilo punovrijednim tkivom ili manjevrijednim vezivom…

Resorptio:

Je najčešći proces odstranjivanja nekrotičnog materijala. Naime taj materijal je obično tečno ili osobito razmekšano tkivo koje procesom fagocitoze uklanjaju elementi RES-a i prenose ga u tkivne tekućine. To je moguće ukoliko je nekrotično područje malo.

Interesantna stvar je kod resorpcije nekrotičnog tkiva nastalog usljed kolikvacione nekroze, naime usljed resorpcije tkiva javlja se šupljina u koju obično uđe neka tkivna tekućina, a najčešće je to voda i nastaje oblik sličan cisti ali se od njega razlikuje time što nije obložen ni epitelom ni endotelom nego vezivom ili glijama – pseudocista. Najčešće se javlja u mozgu (pseudocistično razmekšanje – malacia pseudocistica).

Calcificatio:

Nastaje kao posljedica promjene pH sredine. Naime prvobitno kisela sredina nekroze privlači veće količine Ca++ jona i koje onda naredni period alkaloze istaloži. Kalcifikacija je česta u kazeoznoj nekrozi i nekrozi masnog tkiva. Tkivo koje je kalcificiralo je na obukciji tvrdo, a pod nožem ima se osjećaj da se reže pijesak. Relativno česta pojava je naknadna osifikacija kalcificiranog tkiva posebno kod tuberkulozne kazeozne nekroze.

Regeneratio:

U slučaju da su nekrotična tkiva manje diferencirana i otpornija (vezivno, koštano tkivo) moguća je kasnija potpuna regeneracija (restitutio ad integrum) kada se nadomješta propalo tkivo punovrijednim tkivom.

Substitutio:

Slična pojava regeneraciji stim što nastaje kod više izdiferenciranih tkiva koja se ne mogu zamijeniti odgovarajućim  nego se zamjenjuju vezivom i krvim žilama.

Organizacija:

Je urastanje veziva i krvnih žila (granulaciono tkivo) pri čemu nastaje ožiljak (cicatrix) i čest je nalaz kod parenhimatoznih organa (miokard, bubreg, slezena).

Incapsulatio:

Se obično događa kod većih oštećenja, a pri tome granulaciono tkivo ne prožima nekrotično nego ga izoluje obrastajući ga i vrlo je često povezana sa klacifikaciojom.

Demarcatio:

Je drugi vid ograničavanja zdravog od nekrotičnog tkiva kada na dodirnoj liniji buja mlado mezenhimno tkivo bogato leukocitima i formira se oštra linija žućkaste boje. Ukoliko se to događa na okrajcima tijela bilo da se radi o čitavom ekstremitetu ili npr prstu onda se taj dio tijela može otpasti (mutilatio) zbog djelovanja proteolitičkih enzima na vezu između nekrotičnog i zdravog tkiva.

Na sluznicama ili na djelovima kože može se dogoditi odbacivanje u vidu nastanka ulcusa (ulceratio).

Pored toga moguće je npr u unutrašnjosti organa da se nekrotično tkivo odbaci ali ostane kao slobodno tijelo (sekvestar) u učahurenoj šupljini. Ako se otvori kanal preko kojeg je moguće odstraniti nekrotični materijal imamo tzv fistulu i (fistulatio).

Suppuratio:

U  bilo kojoj formi nekroze i njenih sekundarnih promjena vrlo često dođe do infekcije piogenim bakterijama kao komplikacija sa gnojenjem.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.