
Smatra se da promjene u unutarnjem uhu mogu biti latentne, uspavane, a nastup bolesti nastaje nakon izlaganja stresu, kao što je upala srednjeg uha, gornjih dišnih puteva, posebice nosa i ždrijela, zbog poremećaja hormona štitnjače, metabolizma šećera, alergijske reakcije ili emocionalnih problema.
Meniereova bolest-Morbus Meniere nazvana je po Prosperu Meniereu, koji je prvi povezao karakteristične simptome s unutarnjim uhom. Proteklo je još gotovo čitavo stoljeće do prvih patoanatomskih dokaza proširenja kanala u unutarnjem uhu umrlih koji su bolovali od M.M. Pokazano je da prvo dolazi do proširenja dijelova pužnice, a kako bolest napreduje degeneriraju stanice s dlačicama Cortijevog organa (dio pužnice koji pretvara zvuk u neuralne impulse). Proširenje utrikulusa i polukružnih kanalića (dijelovi unutarnjeg uha gdje se nalazi osjetilo za ravnotežu) nastaje kasno, ili ranije tijekom bolesti u težih oblika.
Poremećaj lučenja endolimfe
Iako je jasno da se radi o bolesti unutarnjeg uha, nije poznato radi li se prvenstveno o pojačanom lučenju ili smanjenom odljevu endolimfe, odnosno mogućem poremećaju jednog i drugog. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja poremećaja:
- poremećaj u raspodjeli elektrolita (natrija, kalija, klorida…), odnosno osmotske ravnoteže, što može biti posljedica promjene lokalne autonomne inervacije te smanjene prehrane ili opskrbe kisikom
- autoimune bolesti, lokalne ili sistemske, koje mijenjaju strukturu, propusnost i metaboličke karakteristike membrane na mjestu lučenja i/ili upijanja endolimfe
- promjene na malim krvnim žilicama uz promjenu gradijenta tlaka na arterijskom i/ili venskom kraju kapilara
- sistemske bolesti metabolizma.
Prvi znaci bolesti često nastupaju nakon djelovanja provokatinog čimbenika, “okidača”. Smatra se da promjene u unutarnjem uhu mogu biti latentne, uspavane, a nastup bolesti nastaje nakon izlaganja stresu, kao što je upala srednjeg uha, gornjih dišnih puteva, posebice nosa i ždrijela, zbog poremećaja hormona štitnjače, metabolizma šećera, alergijske reakcije ili emocionalnih problema. Smatra se da je psihosomatska komponenta veoma važna u nastanku M.M. Šum, oštećenje sluha i vrtoglavica su odgovor unutarnjeg uha na različita patološka zbivanja, tako da samo o našim htijenjima i mogućnostima ovisi hoćemo li otkriti pravi uzrok smetnji u pojedinog bolesnika.
Fluktuacija sluha do stvarnog gubitka
M.M. najčešće se prvi puta javlja u trećem i četvrtom desetljeću života, a spolove zahvaća podjednako. Prije napadaja obično se javlja osjećaj punoće u uhu “kao da u uhu ima vode”, koji je različitog trajanja (sati do dani), nakon čega nastupa šum u uhu, vrtoglavica, mučnina i nagon na povraćanje, sa ili bez povraćanja. Oslabljen sluh na početku bolesnici pripisuju jakom šumu, a tek kasnije, tijekom bolesti, primjećuju stvarni gubitak sluha. Napadaji se redaju uz različiti razmak, od dana, tjedana, mjeseci, do sporadičnih napadaja tijekom godine. Odlika M.M. je fluktuacija (variranje) sluha, uzrokovana porastom tlaka u skali mediji i skali vestibuli (dijelovi unutarnjeg uha), što mijenja učinkovitost širenja zvučnog vala i podraživanja osjetilnih stanica. Fluktuacije sluha su različito velike u istog bolesnika, ovisno o stupnju povišenja tlaka u pužnici. Kako bolest napreduje, trajno oštećenje sluha je sve veće, fluktuacije su manje, a tijekom godina Meniereova bolest poprima “zreli” oblik, s ustaljenim, lošim sluhom i u pravilu sve manjim smetnjama ravnoteže. Diplakuzija je također karakteristika povišenog tlaka u skali mediji, dijelu unutarnjeg uha. Označava različit osjet visine zvuka između ušiju, a objašnjava se povećanjem napetosti bazilarne membrane i drugačijom ugođenosti mehaničkih odlika osjetila. Nepodnošenje glasnih zvukova, odnodno slušna preosjetljivost, što neki autori navode kao karakteristiku M.M., samo je znak osjetilnog oštećenja sluha.
Složeni dijagnostički postupak
U napadaju M.M. potreban je kompletan neurološki pregled, jer vrtoglavica može biti znak ozbiljnih poremećaja u centralnom živčanom sustavu. Bolesnik navodi šum i smanjeni sluh u bolesnom uhu, osjećaj vrtnje na bolesnu stranu, u pokusima ravnoteže pada na bolesnu stranu, a obično postoji horizontalni nistagmus (nevoljni ritmični trzajevi očima) i brze komponente na zdravu stranu. Klinički pregled uha pokazuje uredan nalaz. Akumetrija (pregled ugađalicama) pokazuje skraćenu čujnost bolesnog uha, usmjeravanje na zdravu stranu u pokusu po Weberu, a u pokusu po Rinneu isti je pozitivan. Mračenje ili iskrenje pred očima, glavobolja ili gubitak svijesti nisu karakteristični za M.M. Nakok smirivanja napadaja, provodi se dodatna obrada. Snimanje sluha tonskim audiogramom u početku bolesti pokazuje uzlaznu krivulju zamjedbenog oštećenja sluha, a kasnijim ponavljanjem pretrage pokazuje se fluktuacija sluha. Duljim trajanjem bolesti fluktuacije sluha su manje, odnosno više se ne postiže povratak na normalne vrijednosti praga sluha. “Zrela” M.M. karakterizirana je zaravnjenom krivuljom zamjedbenog oštećenja sluha. Potrebno je isključiti retrokohlearno oštećenje sluha, odnono proces u slušnom živcu ili moždanom deblu. Tumor slušnog živca može, između ostalog, oponašati početak M.M. U tu svrhu snimaju se evocirani slušni potencijali moždanog debla te po potrebi kompjutorizirana tomografija ili magnetska rezonancija traženih dijelova mozga i kostiju glave. Pretrage ravnoteže ukazuju na periferno oštećenje osjetila za ravnotežu, ali valja imati na umu da na početku bolesti, između dva napadaja, nalaz može biti uredan. Potrebna je i dodatna laboratorijska obrada te isključenje metaboličkih, endokrinoloških, hematoloških i vaskularnih promjena. Često je potreban pregled psihologa ili psihijatra, te naravno neurologa. Konačna dijagnoza M.M. postavlja se nakon pregleda rezultata pretraga i uvidom u dinamiku zbivanja kroz vrijeme. Jedan ili dva napadaja šuma, vrtoglavice i oslabljenog sluha nisu dovoljni za postavljanje dijagnoze M.M.
Cilj liječenja je očuvati sluh
Preduvjet za uspješno liječenje M.M. su redovite kontrole i rano javljanje oboljelog u slučaju pogoršanja. Propadanje osjetila za ravnotežu manje je važno od propadanja sluha. Cilj liječenja je očuvanje sluha i ublažavanje i smanjenje učestalosti smetnji ravnoteže. Liječenje M.M. počinje savjetovanjem bolesnika o prehrani. Predlaže se izbjegavanje teške i masne hrane, obilnih obroka, alkohola, crne kave, crnog čaja, čokolade, aromatičnih sireva te smanjenje unosa soli. Bolesnik mora sam uvidjeti koja hrana ga smeta. Slično je i s dnevnim navikama, odmorom i tjelesnom aktivnosti. Na raspolaganju je medikamentozno liječenje, koje uključuje diuretike (pospješuju mokrenje), vazodilatatore (šire krvne žile), obično na bazi histamina, sedative te polivitaminsku terapiju s naglaskom na B skupini vitamina te kirurško liječenje. U napadaju imaju smisla lijekovi za smirenje te lijekovi koji sprječavaju povraćanje uz smještaj bolesnika u tihu, polumračnu prostoriju. U slučaju neuspjeha medikamentoznog, dolazi u obzir kirurško liječenje. Postoje konzervativne, poludestruktivne i destruktivne kirurške procedure. Najčešće izvođene operacije danas su:
- Postavljanje ventilacijske cjevčice u bubnjić i ukapavanje lijekova koji uništavaju dijelove unutarnjeg uha. Nakon ukapavanja u srednje uho, lijek polako prelazi u unutarnje uho (djelomično uništenje unutarnjeg uha, odnosno najosjetljivijh stanica). Potrebne su redovite kontrole sluha i praćenje bolesnika za vrijeme primjene kako bi uništenje ostalo djelomično.
- Omogućavanje otjecanja endolimfe u šupljinu kosti iza uha ili likvorski prostor uz mozak. Zahvat (ako uspije) omogućuje očuvanje postojećeg sluha uz prestanak vrtoglavice.
- Presijecanje živca za ravnotežu. Ostvaruje se prestanak vrtoglavice i pridruženih smetnji, ali se ne sprječava propadanje sluha.
- Različite metode labirintektomije, odnosno uništenja unutarnjeg uha. Prestaju vrtoglavice, ali prestaje i sluh. Zahvat je rezerviran za najteže oblike M.M. s učestalim, jakim vrtoglavicama, ili za one u kojih je sluh već ionako izrazito loš.
Razvijeni su brojni kirurški zahvati za liječenje M.M. Mnogi autori javljaju vrlo dobre rezultate nakon raznih, međusobno vrlo različitih zahvata. Slično je i s rezultatima medikamentoznog liječenja. Nameče se i zaključak o velikoj ulozi placebo efekta u bolesnika s M.M., što podupire teorije o psihosomatskoj komponenti bolesti.
Be the first to comment