Bubrežni klirens

Bubrežni klirens predstavlja količinu krvi koja se očisti od neke supstance, tj. predstavlja broj mililitara plazme koji se očisti od neke supstance u jedinici vremena pri prolasku kroz bubrege. Jako je dobar pokazatelj za izračunavanje veličine glomerularne filtracije, bubrežnog protoka krvi, sekrecijske funkcije bubrega, itd.

Klirens neke supstance se izračunava po formuli:

Cs = Us x V / Ps

• Us = koncentracija supstance u urinu
• V = veličina protoka urina u ml/min
• Ps = koncentacija supstance u plazmi

Za procjenu  veličine glomerularne filtracije može poslužiti ona tvar koja kad se izluči u sastav filtrata pri prolasku kroz tubularni sistem se niti reapsorbira, niti dovoljno secernira u filtrat, tj. količina u filtratu te supstance se ne mijenja. Takva tvar je inulin (polisaharid)kao i kreatinin.

Ako je koncentracija inulina u urinu 0,125 mg/ml, a plazmi 0,001 mg/ml, a veličina protoka urina 1 ml/min, dobije se da se 125 mg/min inulina izluči u filtrat, odnosno, da se 125 ml/min plazme očisti od inulina.

Veličina normalne glomerularne filtracije  je 125ml, a što odgovara veličini GF-a.

Za procjenu bubrežnog protoka krvi može poslužiti tvar od koje se plazma pri prolasku kroz bubrege potpuno očisti, tj ona tvar koja kad uđe u filtrat duž tubula se ne reapsorbira ali se dodatno secernira iz peritubularnih kapilara u tubul, pa se kaže da bi se plazma od nje potpuno očistila. Takva tvar ne postoji ali u tu svrhu može poslužiti paraaminohipurna kiselina (PAH), od koje se plazma pri prolasku kroz bubrege 90% očisti. Pa, ako imamo da je koncentracija PAH u urinu 5,85 mg/ml, u plazmi 0,01 mg/ml, a protok urina je 1 ml/min, dobijemo (pošto smo uvrstili u formulu) da se 585 ml/min plazme očisti od PAH. Budući da se plazma 90% očisti od PAH, kada 585 podijelimo sa 0,9 (90 %), dobijemo 650 ml/min, a što odgovara bubrežnom protoku plazme.

Nadzor nad osmolarnošću i koncentracijom Na u ECT – čvrsto su povezani jer je Na najobilatiji jon u ECT. Koncentracija Na u ECT je oko 142 mmol/l dok je osmolarnost prosječno oko 300 miliosmola. Na joni i pridruženi anjoni normalno čine oko 94 % ekstracelularnih osmola, a glukoza i urea pridonose ukupnoj osmolarnosti oko 3 – 5 % . Urea lako prolazi kroz membrane večine stanica u organizmu, pa ona ima mali efekat na osmotski pritisak. Prema tome Na i pridruženi anjoni glavni su faktor koji određuje kretanje kroz staničnu membranu. Zbog toga se može istodobno razmatrati nadzor nad osmolarnošću i nadzor nad koncentracijom Na.

Dva su glavna sistema koja su uključena u nadzor nad koncentracijom Na i osmolarnošću u ECT :

• sistem osmoreceptori – ADH
• mehanizam žeđi

Sistem osmoreceptori – ADH bazira se na sistemu povratne sprege : kad osmolarnost dosegne vrijednost veću od normalne ( npr zbog manjka vode) sistem djeluje na sljedeći način:

Povećanje osmolarnosti ECT

↓

Podražuju se osmoreceptori u prednjem dijelu hipotalamusa

↓

Osmoreceptori podražuju podražuju supraoptičke jezgre

↓

Luči se ADH

↓

ADH učini propusnim za vodu završne kanaliče nefrona

↓

Voda se rapsorbira a izlučuju se otopljene tvari

Voda se zadržava u tijelu , a Na i ostale otopljene tvari nastavljaju se izlučivati urinom. Zbog toga se otopljene tvari u ECT razrjeđuju, pa se smanjue osmolarnost ECT.

Pored supraoptičkih jezgara još jedno podrućje je važno za nadzor nad osmolarnošću i lučenjem ADH. To je neuronsko područje smješteno duž anteroventralne regije trećeg ventrikula AV3V područje. Podraživanjem ovog područja mijenja se sekrecija ADH, osjet žeđi i želja za natrijem.

Pored ovih područja lučenje ADH nadziru i kardiovaskularni refleksi koji se pobuđuju sniženjem arterijskog pritiska ili smanjenjem volumena krvi. To su :

• arterijski baroreceptorski refleksi
• kardiopulmonalni refleksi.

Ti refleksi započinju u visokotlačnim područjima krvnog optoka, tj u aortalnom luku i karotidnom sinusu , a i u niskotlačnim područjima , posebno srčanim pretkomorama. Aferentni se signali preko vagusa i glosofaringeusa prenosu do jezgri u solitarnom traktu. Odatle signali idu do supraoptičkih jezgara i luči se ADH.

Mehanizam žeđi – Unos tekućine u organizam regulira se mehanizmom žeđi koji zajedno sa sistemom osmoreceptori – ADH održava tačan nadzor nad osmolarnošću i koncentracijom Na u ECT. Mnogi faktori koji potiču lučenje ADH pojačavaju i osjet žeđi. Žeđ se definira kao svjesna želja za pijenjem vode.

Područja AV3V( koje potiče lučenje ADH), preoptičko područje odgovorni su za početak pijenja pa su označeni kao centar za žeđ.

Različiti faktori mogu pobuditi žeđ : povečanje osmolarnosti ECT, smanjenje volumena ECT i smanjenje arterijskog pritiska, angiotenzin II, suhoća usta i sluznice jednaka, gastrointestinalni i faringealni podražaji.

Kada koncentracija Na postane veća samo za 2 mmol/l pokrene se mehanizam žeđi i pobudi želja za pijenjem. To se zove prag za pijenje.