Embriopatije

Kod izvjesnog broja trudnica mogu u toku razvoja začetka, odnosno ploda, nastupiti uslovi nepovoljni za opstanak i dalje napredovanje trudnoće. Štetni agensi, stvoreni u samom organizmu trudnice, ili izvan njega, mogu nepovoljno djelovati na sastavne djelove ovuluma u bilo kom mjesecu trudnoće i time oštetiti začetak ili plod. Na taj način nastaju embriopatije i fetopatije čija je posljedica intrauterino ugrožen plod. U ovakvoj situaciji u pitanju je rizična trudnoća.
Pod embriopatijama se podrazumjeva patnja začetka do kraja III mjeseca intrauterinog života. Zbog toga što štetne nokse djeluju veoma rano, još u fazi embriogeneze, odnosno nedovršene organogeneze, mogu se stvoriti nakaznosti.
Jedan od čestih uzroka može poticati od samih gameta iz kojih se začinje oplođena jajna ćelija npr. manja vrijednost, nepravilna raspodjela hromosoma ili genetskog materijala u njima može biti uzrok nepravilnosti u formiranju začetka, njegove intrauterine patnje, pa i uginuća u ranim mjesecima trudnoće. Danas se smatra da se više od 20 procenata spontanih abortusa može pripisati genetskim poremećajima u domenu gameta.
Do embriopatije može doći i pri nepovoljnim uslovima za usađivanje i intrauterini opstanak ovuluma. To se sreće kod slabo izraženih decidualnih promena na endometrijumu nastalih usled dugotrajnih upala, ožiljnih promjena zbog ranijih operacija, prisustva submukoznih mioma na materici, nedovoljnog prisustva progesterona i njegovog slabog dejstva na sluzokožu uterusa.
Isto tako, nerastegljivost materičnih zidova i njihova neprilagodljivost rastućem ovulumu može biti razlog embriopatije i intrauterine patnje ploda. To se viđa kod deformacije materične duplje, prisustvom intramuralnih ili submukoznih mioma u njoj, kod postojanja anomalija u njenom razvoju (uterus subseptus, uterus septus), zatim kod slabosti unutrašnjeg ušća uterusa itd.
Već u ranoj trudnoći poremećaji u endokrinoj sferi trudnice mogu uzrokovati intrauterinu embriopatiju i izbacivanje uginulog ili još živog začetka iz uterusa. Najčešći uzroci tome su insuficijencija žutog tela uz smanjeno lučenje progesterona ili neadekvatna hormonska funkcija prednjeg režnja hipofize.
Rane embriopatije mogu izazvati akutna infektivna oboljenja majke s tim što kod bakterijskih infekcija začetak trpi od prelaska bakterijskih toksina i drugih, štetnih noksi koje nastaju zbog promjenjenog metabolizma i nepovoljne sredine izazvane visokom temperaturom i intoksikacijom majke trudnice. Posebno treba istaći da začetak i plod pate kod luesa, toksoplazmoze i listerioze. Kod virusnih infekcija u prvim mjesecima trudnoće, dok još nije završena embriogeneza, na začetku, koji biva inficiran uzročnikom bolesti, mogu se javiti nepravilnosti u razvoju. I u tim okolnostima može doći do intrauterinog uginuća začetka.
Intrauterini opstanak začetka može biti ugrožen bilo stalnim izlaganjem majke trudnice jonizirajućem zračenju iz profesionalnih razloga, bilo povremenim izlaganjem zračenju zbog korišćenja rendgenoskopije u dijagnostičke svrhe, ili pak uslijed terapije trudnice zračenjem zbog prisustva nekog malignog oboljenja u njenom organizmu.
Embriopatije sa ozbiljnim posljedicama mogu se javiti i uslijed neracionalnog korišćenja sedativnih sredstava, talidomid na posebnom mjestu.
Osim toga, embriopatije se mogu javiti i kao posljedica dugotrajne hipoksije ili intoksikacije zbog izvjesnih hroničnih oboljenja majke. U takva oboljenja se ubrajaju hronične anemije većeg stepena, teška hronična oboljenja srca, kao i deficitarna ishrana, naročito u proteinima i vitaminima.

Ne postoje mogućnosti direktnog dijagnostikovanja embriopatije i određivanja stepena njenog napredovanja.
Simptomi koji je prate uglavnom se javljaju kod već odmaklog stadijuma bolesti i karakteristični su za preteći ili početni abortus.
U anamnezi kod takvih trudnica može se saznati da su primjetile da intenzitet nesigurnih znakova trudnoće (muka, gađenje, povraćanje) popušta, da imaju osjećaj težine u donjem djelu trbuha i da su zapazile lagano krvarenje iz uterusa. U takvoj situaciji ljekaru ostaje da, pored ginekološkog pregleda, pristupi i indirektnim metodama ispitivanja stanja ovuluma, uglavnom provjerom funkcija posteljičnih čupica i u odmakloj trudnoći eventualnim ispitivanjem plodove vode dobijene amniocentezom. Zbog toga treba odmah biološkim ili imunološkim reakcijama trudnoće ustanoviti i po potrebi kvantitativno dozirati prisustvo horionskog gonadotropina u mokraći trudnice. Osim toga, treba biohemijskim metodama ili, još bolje, citohormonskom dijagnostikom provjeriti stanje progesterona kod trudnice.

U prevenciji nastojati da se zdravstveno stanje žena, prije nego zatrudne, bude dovedeno u red, odnosno, koliko je moguće, treba korigovati eventualno postojeća hronična oboljenja. Urediti ishranu, trudnice ne smeju uzimati nikakve lijekove bez odobrenja ljekara i za svako oboljenje moraju se konsultovati sa njim, ne smije da radi sa jonizirajućim zracima. Terapija zračenjem sprovodi se samo ako postoje vitalne indikacije što se tiče trudnice. Pri tom, koliko je moguće, treba zaštititi ovulum. Ako to nije moguće, treba izvršiti prekid trudnoće.