
Intrahospitalne infekcije predstavljaju problem koji je aktualan koliko i sama institucija liječenja, a s tim što se vremenom mijenjala struktura infektivnog agensa.
Semmelweis (1847) je utvrdio da je smrtnost od puerperalne sepse posljedica zaraženih ruku studenata, koji su dolazili u porodilište neposredno iz prosekture.
Lister (1865) je u cilju sprečavanja infekcije rana preporučivao upotrebu karbolne kiseline.
Intrahospitalna infekcija je svaka klinički izražena infektivna bolest koja se pojavi za vrijeme boravka ili liječenja u bolnici. Pojam bolničke, odnosno nazokomijalne infekcije, obuhvata bolest, koju bolesnik dobije kao posljedicu dijagnostičkih, terapeutskih ili drugih postupaka u liječenju osnovne bolesti.
Od bolničke infekcije treba razlikovati kolonizaciju mikroorganizama. Kod kolonizacije je bolesnik zdrav, bez simptoma zaraze i pored pozitivnih mikrobioloških izolata. Međutim, kolonizacija može da utiče na širenje patogenih mikroorganizama, da potisne normalnu mikrofloru i značajno utiče na nesigurnu epidemiološku situaciju.
Učestalost intrahospitalnih infekcija
I pored sve većeg nadzora, stvarna incidencija intrahospitalnih infekcija nije adekvantno registrovana. Često se pojavljuje samo u bolničkoj sredini, a katkada se pojavljuje u epidemiološkim razmjerama.
Podaci iz zemalja sa savremeno organizovanim nadzorom, ukazuje na izuzetno visoku incidenciju na 100 hospitaliziranih bolesnika.
- USA 5 ‑ 7, 7
- DANSKA 9 ‑ 13
- V. BRITANIJA 5 ‑ 6,5
- IZRAEL 5 ‑ 8
- NJEMAČKA 7 ‑ 10
- MAĐARSKA 5 ‑ 8,8
Procenti učestalosti intrahospitalnih infekcija su mnogo različiti u odnosu vrstu odjeljenja. Niži su na internim odjeljenjima, viši na hirurškim, a najviši na intenzivnim odjeljenjima gdje se kreću i oko 25 %.
U Velikoj Britaniji se navodi da na umrle zbog komplikacija od intrahospitalnih infekcija otpada 8 % od svih umrlih u bolnicama, prospektivne studije iz Engleske u većem broju hirurških odjeljenja pokazuju da do intrahospitalnih infekcija manifestovanih gnojenjem operativnih rana, dolazi oko 9,7 %.
U najvećem broju zapadnih zemalja stopa intrahospitalnih infekcija na 100 bolesnika je najveća na hirurškim odjeljenjima, zatim ginekološkim, pa dječijim i porodilištima.
Uzroci intrahospitalnih infekcija
Sve potpuniji i širi dijagnostički postupak, gdje se u relativno sterilnu sredinu (krv, likvor, mokraćni mjehur, peritoneum, pleuralnu šupljinu, perikard, potkožno tkivo) unose mikroorganizmi koji probijaju prirodnu zaštitu organizma, pa se razmnožavaju i izazivaju infekciju.
Osobito je važno napomenuti da u tim slučajevima u navedene sredine, mogu da dospiju i različiti mikroorganizmi, koji u svojoj fiziološkoj okolini ne izazivaju nikakve patološke reakcije i poznati su pod nazivom saprofiti. Medutim, u nefiziološklm okolnostima mogu uzrokovati lokalne ili opće upale, pa i sepsu. U tim uslovima ih nazivamo oportunistima.
Sve češće pojave intrahospitatnih infekcija je vezana za kateterizacije, stavljanje raznih proteza, endovenoznih katetera i elastičnih stimulatora.
Uzroci velike prevalencije zaraza uz virusni hepatitis B i virusni hepatitis C u nekim jedinicama za hemodijalizu nisu potpuno razjašnjeni. Kao glavni uzrok se smatra učestala primjena transfuzije krvi i krvnih derivata. Prevalencija intrahospitatne infekcije se kreće i do 32 %.
Nepridržavanje mjera asepse i preventivnih mjera, mogu značajno da utiču na razvoj intrahospitalnih infekcija.
Etiološka struktura intrahospitalnih infekcija
Posljednih godina razvili su se sojevi veoma rezistentnih bakterija, patogeni mikroorganizmi, koji su nekada bili najčešći kao npr. Staphylococcus, zamijenili su gram ‑ negativni mikroorganizmi iz skupine enterobakterija, koje su glavni uzročnik bakterijemija stečenih u bolnicama. To je u prvom redu Escherichia colli, Klebsiella, Enterobacter, Pseudomonas i dr.
Za infekcije uzrokovane gram negativnim mikroorganizmima je najosjetljlviji urogenitatni trakt, zatim disni putevi, dijelovi kože, meka tkiva, kosti.
Anaerobne bakterije su sastavni dio nonrnalne mikroflore čovjekovog organizma, a anaerobne infekcije često nastaju prodiranjem endogene flore kroz kožu i sluzokožu. Klice endogene flore su uzročnici lokalnih ulcerativnih oboljenja i septičkih stanja. Anaerobni specijesi su bakterije normalne flore kože, oropharynxa, crijeva i urogenitalnog trakta. Anaerobne infekcije su uzročnici mnogih intrahospitalnih infekcija.
Na mogućnost anaerobnih infekcija ukazuje gnoj neprijatnog mirisa, infekcija submukoza, nekroza tkiva, gangrena, endokarditis, negativna hemokultura, bakterijemija, gasna gangrena i crno obojeni krvni eksudat.
Mnogi otporni sojevi su u bolniciama postali endemični i kolonizirali su se kod bolesnika i osoblja u velikom procentu, te predstavljaju izvor infekcije na koju hemoterapeutici ne djeluju.
Medu virusima, uzročnicima bolničkih infekcija su na prvom mjestu virusi Hepatitsa B i C ali mogu da se jave i rota i herpes virusi.
Od gljivica je najčešća Candida, koja je endogena. Čak su i saprofitne plijesni bile uzrok bolničke infekcije: Aspergilus, Mucor i Cladosponum.
Primjenom novih medicinsklh intervencija i terapija, raste lista novih uzronika gljivičnih infekcija, kao što su gljivice Sporobolomyces specifica i Blastoscbizomyces capitatus.
Ipak, intrahospitalne infekcije su naješče uzrokovane bakterijarna. U dvije trećine slučajeva to su gram negativne aerobne i uvjetno anaerobne bakterije.
Be the first to comment