Transplantacija bubrega

Dijalizom (hemodijaliza ili peritonealna dijaliza)samo se djelimično nadomješta bubrežna funkcija. Jedino transplantirani bubreg može u potpunosti nadomjestiti bubrežnu funkciju. Kvaliteta života neosporno je bolja u bolesnika s transplantiranim bubregom u odnosu na one koji se liječe dijalizom. Presađivanje bubrega je postupak koji se primjenjuje bolesnicima u zadnjoj fazi zatajivanja bubrega. Cilj je presađivanja bubrega potpuna rehabilitacija bolesnika s dugotrajnim zatajenjem bubrega i povratak kvalitete života prije dijalize. Davatelj organa može biti živa osoba (u pravilu bliski srodnik) ili osoba s dokazanom moždanom smrću.

U današnje vrijeme razvijene transplantacijske medicine treba nastojati da svaki bolesnik sa zatajenjem bubrega dobije priliku za presađivanje, osim ako za to nema nepovoljnih faktora.

Nepovoljni faktori koji onemogućuju presađivanje bubrega su: zloćudni tumor s presadnicama, nedovoljna srčana ili plućna funkcija, uznapredovala ateroskleroza krvnih žila, neke prirođene greške razvoja mokraćnog mjehura, dugotrajna infekcija, poremećaj zgrušavanja krvi, mentalna retardacija, psihoza, alkoholizam ili narkomanija.

Presađivanje bubrega je mnogo jeftinije nego dugotrajna dijaliza. S današnjom razvijenom medicinskom tehnologijom prosječno jednogodišnje preživljenje presađenog bubrega je 85-90%.

Transplantacija bubrega od živog donora u odnosu na kadaveričnu ima više prednosti:

• jednogodišnje preživljavanje bubrežnog transplantata bolje je kod živog donora,
• prosječno trajanje bubrežnog transplantata duže je,
• minimalna je incidencija odgođene funkcije transplantata,
• transplantacija od žive osobe može se planirati te nema čekanja na transplantacijskoj listi,
• potrebna je manje agresivna imunosupresivna terapija,
• također postoji emocionalna dobit

Svaka osoba ne može biti donor bubrega. Postoje pravila (apsolutne i relativne kontraindikacije) za donaciju bubrega.

• Apsolutne kontraindikacije su: pojava bjelančevina u mokraći (više od 250 mg/24 h) i/ili hematurija, postojeće bubrežno zatajenje, infekcija HIV-om, hepatitis B i C, povišen krvni tlak, šećerna bolest, aktivna maligna bolest, teški psihički poremećaji, uzimanje droga, hronična bolest pluća ili srca, trudnoća.
• Relativne kontraindikacije su: aktivna ulkusna bolest, bubrežni kamenci u povijesti bolesti, abnormalnosti urotrakta, preuhranjenost (više od 30% idealne tjelesne težine), mlađi od 18 godina i stariji od 65-70 godina, pozitivna obiteljska anamneza na šećernu bolest, bolest bubrega i povišen krvni tlak.

Procjena za moguću donaciju organa radi se postepeno. Bolesniku (primaocu bubrega) najprije se moraju objasniti prednosti liječenja dijalizom i transplantacijom te prednosti transplantacije od živog donora. Nakon uzetih familijarnih podataka, detektira se potencijalni donor. Određuje se krvna grupa te, ako se radi o prihvatljivoj krvnoj grupi (ABO kompatibilnosti), učini se tkivna tipizacija i križna proba. Između potencijalnih kandidata odabere se najpogodniji, ako ih ima više.

Donor se detaljno pregleda jer to može biti samo zdrava osoba.

Slijede dalje pretrage:

• laboratorijski nalazi: kompletna krvna slika, biokemijski nalazi koji uključuju ureju, kreatinin, glukozu, holesterol, trigliceride, kalcij, fosfor, klirens kreatinina
• pregled urina, urinokultura, bjelančevine u 24h urinu,
• kod pozitivne obiteljske anamneze na šećernu bolest radi se test opterećenja glukozom i glikolizirani hemoglobin,
• testovi koagulacije,
• virusni testovi na HIV, B i C hepatitis, Citomegalo (virus, Epstain-Barr-virus)
• elektrokardiogram, rtg-snimka grudnog koša, ultrazvuk bubrega,
• psihička procjena donora,
• ako su navedeni laboratorijski testovi uredni, slijede invazivnije pretrage donora, a to su intravenozna urografija i angiografija (umjesto intravenozne urografije i angiografije može se napraviti spiralni CT).

Pretrage se ne moraju obavljati isključivo navedenim redoslijedom. Svrha je u početku učiniti dostupnije pretrage, one koje su jeftinije i nisu invazivne.

Nakon svih učinjenih pretraga, donosi se odluka o definitivnom prihvaćanju donora. Prije transplantacije još jednom se ponovi križna proba. Obično se, ako nema zapreka (neke anatomske anomalije, kao više arterija i sl.), uzima lijevi bubreg zbog duže vene. Zahvat se radi u općoj anesteziji. Donor ostaje 5-7 dana u bolnici. Fizičkim aktivnostima može se vratiti nakon 3-4 sedmica, a potpuni oporavak uslijedi nakon 6 tjedana.

Moguće su komplikacije kod donora nakon donacije bubrega (nefrektomije). Obično govorimo o ranim i kasnim komplikacijama. Rane komplikacije vezane su uz sam operativni zahvat, kao atelektaza, pneumotoraks, pneumonia, infekcija urotrakta, komplikacije vezane uz ranu, sepsa, duboka venska tromboza ili plućna embolija. Od kasnih komplikacija spominje se pojava protenurije, povišenog krvnog tlaka ili bubrežnog zatajenja. Mora se naglasiti da studije na velikom broju donora nisu utvrdile povećanu incidenciju navedenih kasnih poremećaja u odnosu na kontrolnu grupu.