Oralna poliovakcina (OPV)

Poliovakcina
Poliovakcina

Poliovakcina
Poliovakcina

Danas u našoj zemlji i u drugim razvijenim zemljama praktički nema klijenuti nakon poliomijelitisa. Nekoliko naučnika je posebno zaslužno za sadašnje stanje. Oni su pridonijeli da je te bolesti praktički nestalo. Salk je zaslužan za stvaranje mrtve polio-vakcine. Veliko kontrolirano ispitivanje u SAD god. 1954. pokazalo je zaštitnu vrijednost toga cjepiva. Zaštitna vrijednost mrtvom vakcinom doseže 80-90%. Kod toga se postiže najviša razina antitijela protiv tipa II, a najniža protiv tipa III. Nakon incidenta sa cjepivom tvrtke Cutter (1955), kada virus nije bio potpuno inaktiviran, nastao je zastoj u primjeni mrtve vakcine. Nakon primjene mrtvog cjepiva stvaraju se, naime, cirkulirajuća antitijela. To znači da se kod cijepljenih osoba i dalje u crijevu može nalaziti divlji virus. Na taj način Salkova vakcina ne utječe u znatnoj mjeri na fluktuaciju divljih polio-sojeva.Ovaj tip vakcine znatno poboljšana oblika i visoke imunogenosti primjenjuje se posebno u Švedskoj.

Tvorci žive polio-vakcine su Koprowski, koji je još god. 1951/1952. izdvojio atenuirani tip II, a zatim Sabin sa svojim čistim klonovima svih triju varijanata atenuiranih polio-tipova.

Živa polio-vakcina jeftina je i lako primjenjiva vakcina, vrlo visoke imunogenosti. Vrlo uspjelo može se primijeniti i u suzbijanju epidemija poliomijelitisa. Medutim zbog interferencije s drugim enterovirusima, posebno u ljetnim mjesecima, treba nastojati da se cijepljenje ovom vakcinom tada ne provodi. Nadalje, da bi se pružila što bolja mogućnost kolonizacije svakog od tri tipa polio-virusa, prikladnije je provoditi primovakcinaciju monovalentnim cjepivima. Za revakcinaciju upotrebljavaju se trovalentna cjepiva. U našoj zemlji imunizacija protiv poliomijelitisa počinje nakon navršenog trećeg mjeseca života. Tada se daje cjepivo tipa I, zatim šest tjedana kasnije tip III, a nakon toga tip II.

Revakcinacija trovalentnim cjepivom provodi se sa po jednom dozom u drugoj i četvrtoj godini života, a nastavlja se isto tako sa po jednom dozom u prvom i osmom razredu osnovne škole. Uobičajena je praksa u svijetu da se cjepivo ukapava na kockicu šećera ili u prikladni sirup. Kod toga dolazi do znatnih poteškoća, jer mala djeca, osobito ona do godine dana, znaju sve ispljunuti iz usta. Zbog toga je vrlo prikladan postupak koji se kod nas provodi. Cjepivo se navuče u štrcaljku od 1 cm3, koja je razdijeljena na deset dijelova po 0,1 cm3. Tada se na štrcaljku stavlja nastavak od odrezane tanke igle broj 20. Taj nastavak omogućuje da se 0,1 cm3 cjepiva točno odmjeri i u snažnom tankom mlazu ubrizga izravno u ždrijelo. Ovaj je postupak vrlo prikladan za imunizaciju male djece. Kod toga je bolje da osoba koja se cijepi sjedne i nagne malo glavu unatrag i da pri tome dobro otvori usta. Nastavak na štrcaljki je učvršćen posebnom čeličnom kopčom.



Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.