Važnost minerala u ishrani

Minerali su elementi koji nemaju energetsku vrijednost, ali su neophodni za rast, razvoj, anatomski i funkcionalni integritet organizma. Oni ulaze u sastav tkivnih tečnosti i ćelija, u kojima pored gradivne imaju ulogu biokatalizatora. Posljedice deficita ovih materija odražavaju se na fetus, a zatim na dojenčetu, djeci, odraslima, trudnicama i starijima. Kalcij, fosfor i magnezij ulaze u sastav kostiju i zuba, a fosfor, željezo i sumpor nalaze se u mišićima, krvnim i drugim ćelijama. Pojedini svojim koncentracijama u tjelesnim tečnostima omogućuju odvijanje vitalno značajnih procesa (natrij, kalij, kalcij, hlor, itd.) U tijelu su u vidu organskih spojeva i neorganskih soli. Potrebe organizma u pojedinim mineralima su različite. Pojedine namirnice sadrže samo određene grupe ovih elemenata. One mogu biti u tragovima u namirnicama i organizmu i nazivaju se mikro ili oligoelementima (željezo, fluor, cink, bakar, jod, arsen, bor, silicij, mangan, rubedijum, selen, molibden, cezijum, litijum, stroncijum, barijum, srebro, zlato i hrom). Ukoliko su u većim količinama nazivamo ih makroelementima (fosfor, kalcijum, sumpor, hlor, natrijum, kalijum i magnezijum). Količina nekog minerala nije uvijek u skladu sa značajem njegove fiziološke funkcije. U organizmu nisu u znatnijim rezervama i posljedice neadekvatne ishrane u pogledu sastava i količine dovode do deficita. Pored plastične uloge, neki minerali vrše regulaciju osmotskog pritiska i difuzionih procesa u tkivima i ćelijama, održavaju konstantan sastav krvi i drugih tečnosti, regulišu osnovne vitalne funkcije (disanje, koagulaciju i endokrinu sekreciju), te mišićnu i nervnu nadražljivost. Koncentracije minerala u tragovima pojedinih namirnica dovode se u vezu sa količinama koje se nalaze u vodi i zemljištu (jod, fluor). Modernizacija poljoprivrede i transporta doprinjeli su globalizaciji tržišta tako da su pozitivno uticali na lokalne deficijencije oligoelemenata. Poznato je 8 oligoelementa neophodnih za normalno funkcionisanje organizma: željezo, cink, bakar, kobalt, hrom, selen, molibden i jod. Vjerovatno esencijalni su mangan, silicij, nikl, bor i vanadijum. Potencijalno toksični, ali s mogućom esencijalnom funkcijom su flor, olovo, kadmij, živa, aluminj, litij i kositar.