Vankomicin

Njegova posebna karakteristika je izrazita aktivnost protiv stafilokoka. Po hemijskom sastavu vankomicin je glikopeptid.

Antibakterijsko djelovanje – djeluje baktericidno na G+ bakterije (dovoljne su koncentracije od 0.5-3 mg/ml).

Koncentracije od 10 mg/ml su dovoljne da unište većinu patogenih stafilokoka, uključujući one koje produciraju beta-laktamazu i one koje su već rezistentne na nafcilin i meticilin. Rezistentni mutanti su vrlo rijetki u populaciji osjetljivih stafilokoka. Ne postoji ukrštena rezistencija između vankomicina i bilo kojeg drugog antibiotika.

Mehanizam djelovanja vankomicina je inhibicija sinteze mukopeptida u staničnom zidu bakterija.

Indikacije – Glavna indikacija za parenteralnu primjenu vankomicina je sepsa ili endokarditis izazvan stafilokokama koje su rezistentne na druge lijekove (Methicilin Resistant  Staphylococcus aureus ili MRSA). U takvim slučajevima pojedinačna doza iznosi 0.5 g i ubrizgava se u toku 20 minuta svakih 6-8 sati.  U terapiji enterokoknog endokarditisa vankomicin se kombinira sa nekim od aminoglikozida.

Intra venska primjena se koristi i za terapiju stafilokoknih infekcija CNS-a.

Neželjeni efekti

Na mjestu ubrizgavanja vankomicin može prouzrokovati flebitis. Ototoksičnost i nefrotoksičnost su sa sadašnjim preparatima rijetki.

Brzo ubrizgavanje prouzrokuje difuzno crvenilo po cijelom tijelu (“red man syndrome”). Ovo se može izbjeći vrlo sporim ubrizgavanjem lijeka (čak i do 1 sat).