Hronična bubrežna insuficijencija

Hronična bubrežna insufcijencija je kompleks simptoma koji održavaju poremećaje u raznim organskim sistemima, a rezultat su smanjivanje funkcionalne sposobnosti burega  preko smanjivanja broja funkcionalno sposobnih nefrona.

Hronična bubrežna insuficijencija kako može biti uzrokovana nizom faktora tako i na njenom početku klinička slika varira ali kako ide prema terminalnom stadiju tako se i promjene sakupljaju tako da na kraju imamo skoro jedinstvenu kliničku sliku.

Promjene pri hroničnoj insufcijenciji možemo podijeliti na četri grupe koje se postepeno smjenjuju do razvoja konačnog stadija:

• mokraćni sindrom
• sindrom bubrežnih edema
• hipertenzivni sindrom
• uremija

Hronična bubrežna insuficijencija, po tome kada ispoljava svoje prve znakove, je relativno spora bolest, jer kako nefroni propadaju drugi hipertrofiraju i preuzimaju njihovu funkciju (do 20puta uvećanje funckije jednog nefrona)

Etiološki faktori koji dovode do ove bolesti su brojni (propadanje nefrona kod glomerulonefritisa, propadanje zbog povećanja intralobularnog pritiska i posljedične nekroze epitela kanalića, urođene anomalije – sa smanjenim brojem aktivnih nefrona).

S trećinom funkcionalnog bubrežnog tkiva obrađuje se normalna količina tvari. Na taj način pacijent ne osjeća nikakve simptome bolesti. Tek laboratorijske pretrage mogu pokazati snižavanje glomerularne filtracije i defektnu sposobnost koncentracije. Količina urina je sve veća, te pacijent mora češće mokriti. Kako bolest progresivno napreduje, dolazi do uremičke faze u kojo dolazi do niza hematokemijskih promjena. Naglašen je porast ureje, kreatinina i mokraćne kiseline, te često dolazi do anemije. Ukupni proteini, kalcij i natrij su često sniženi, dok su kalij i fosfor povišeni. Slika elektrolita je poremećena. Zbog anemije pacijent osjeća jaku opću slabost, te se lako zamara. Pacijent je blijed, te osjeća mučninu, slab apetit, te uporno štucanje. Često je pacijent i deprimiran, anksiozan ili iritabilan. Većina tih simptoma nestaje kada pacijent počne sa terapijom dijalizom. Često u naprednom stadiju uremije dolazi do perikarditisa. To je upalna reakcija oba lista perikarda. Očituje se bolovima iza prsne kosti i osjećajem opće slabosti.

Terapija

Osnovni cilj terapije je očuvati funkcionalni cjelovitost preostalih nefrona. Sve dok laboratorijski nalazi i stanje pacijenta ne ukažu na opasnost od uremije, ne postoji razlog za znatnije ograničavanje unosa proteina. Pacijent može uzimati 0,50 – 0,75 g proteina visokog kvaliteta (meso, jaja). U tijeku dijalize može doći do gubitka proteina, pa te gubitke treba nadomjestiti. U prehranu treba uvesti više vitamina i folne kiseline. Pacijentu ne treba ograničavati ni unos soli. Drastično smanjenje unosa soli može prouzročiti pogoršanje neravnoteže elektrolita.

Količina natrija u dijeti određuje se tako što se dozira količina natrija koju pacijent izbaci tijekom 24 sata. Koristan pokazatelj je svakodnevna kontrola tjelesne težine. Ako se težina pacijenta povećava, znači da organizam zadržava vodu, odnosno da postoji višak natrija u organizmu. Vrijednost kalcija u krvi se postiže i davanjem kalcij-laktata. Ako postoji već vidna kompromitacija koštanog tkiva, pacijentu se daje i vitamin D. Za održavanje funkcije bubrega najvažnija je količina vode koju pacijent unosi u tijeku 24 sata.

Hemodijaliza je terapija koja se mora obavljati redovito i konstantno i ona može održati pacijenta u životu u periodu od nekoliko godina, odnosno dok se ne stvori mogućnost transplantacije bubrega. U većini slučajeva (70-80%) kod pacijenta dolazi do prihvatanja transplantiranog bubrega. Nakon toga se pacijent može vrlo brzo vratiti normalnim životnim aktivnostima.