
AIDS predstavlja skraćenicu za sindrom stečene imunoinsuficijencije. Sindrom bolesti je stečen, što znači da da tjelesni imunitet pomoću kojeg se inače organizam suprostavlja bolesti, ne funkcioniše normalno. To je bolest koja predstavlja završni stadijum infekcije virusa, uzročnika bolesti.
AIDS ne predstavlja jedno oboljenje, to je sindrom ili grupa infekcija i različitih oblika raka, od kojih obolijevaju osobe sa ogtečenim imunitetom.
Istolijski: podaci ‑ Prvi dokaz da je čovjek bio zaralen i obolio od AIDS‑A dokazan je na osnovu uzoraka krvi iz 1959. godine u Africi. U Americi je prvi oboljeli utvrden 1978.godine, a prva veca grupa oboljelih homoseksualca je registrovana 1980.
Prvi put 1981.godine Kapošijev sarkom i Pneumocistitis carini pneumonije su dokazani kod zdravih mladih muškaraca, prepoznati kao nova bolest koja je nazvata AIDS The acquired immunodeficienciency syndrom, što je izazvalo veliki izazov naučnih istralivanja.
Centar za zarazne bolesti u Atlanti, SAD je 1982. utvrdio prvu definicju slučaja AIDS‑A ta godina se smatra i pocetkom nadzora ove bolesti. Prva Definicija ove bolesti se odnosila na praćenje zdravstvenoga stanja i definisanja klinickih manifestacija i simptoma. Simptomi su praćeni u odnosu na pojavu specifičnih simptoma, stanja sa autoimunim i neurološkim poremećajima, oportunističkim infekcijama i pojavama malignosti.
Konačno je 1983.identifikovan virus od strane Luc Montagnera, što uspijeva 1984. i Robertu Gollu.
Otkriveni virusi dobvaju naziv HIV /Human immunodefificiency virus/, a iste godine e dokazan i heteroseksualan put prenosa infekcije, a ne samo homeseksualan.
Početkom 1985. se uspostavlja laboratorijska dijagnostika bolesti utvrdivanje testiranjem krvi Elisa tehnikom detekcije antitjela /anti HIV antitjela/.
Konačno 1986, godine Svjetska zdravsvena organizacija organizara opštu svjetku strategiju za kontrolu AIDS‑a.
U toku 1996. godine opštu strategiju za sprovodenje preventivnih mjera preuzima UNAIDS, asocijacija Unesca, Unicefa, Svjetske Banke i Svjetke zdravstvene organizacije.
Problem AIDS‑A je u ovome trenutku treba posmatrati kao nastanak i održavanje dvije epidemije i globalnoga problema.
Prva epidemija, koja se u mnogih sredinama Afrike i Azije odrava i danas endemičo, je pojava infekcije velikoga broja ljudi sa virusom ove bolesti.
Druga val epidemije su oboljeli od AIDS‑a, koji se povečavaju u svim zemljam svijeta iz dana u dan.
Treći globalni problem su socijalne reakcije sredine na tu bolest.
Etiologija
Uzročnik AIDS‑A je retrovirus. Identifikovana su dva tipa HIV 1 i HIV 2.
Razmnožavanje retrovirusa se razlikuje od replikacija ostalih RNA‑virusa. Za virus HIV su prijemčljive stanice koje na svojoj površini imaju receptor CD 4. a to su T4‑limfociti. ali i monociti, makrofagi i neke stanice nervnoga sistema, što ukazuje da je virus ne samo limfotropan, nego i neurotropan.
Klinička slika
Inkubacija je različita kod AIDS‑a, pa čak i nastanak antititijela poslije infekcije. Antitjela se javljaju najcešće izmedu jednoga i tri mjeseca nakon infekcije, a inukabaciju nastanka oboljenja se kreće izmedu jedne i deset godna, a po novijim istralivanjima i vise.
Definicija slučaja HIV infekcije‑WHO, 1996.
- Subklasificirani slučajevi
Postojanje uvećanih limfnih čvorova u dvije regije koji traju više mjeseci, dijametra oko 1 cm., bez prisustva nekih drugih bolesti, koje bi ih mogle prouzrokovati.
- /Aids related complex/
Simptomi pnsutni vise od tri mjeseca: pireksija, hronična dijareja, gubitak tjelesne težine, pospanost, nočno znojenje, kandidjaza oralne sluznice, leukoplakija i herpes zoster.
Laboratorijski pozitivni nalazi: Dokaz HIV antigena, limfopenia, leukopenia, trombocitopenia, imunološki ispadi, kutana anergija.
- AIDS
Pouzdano dijagnosticirana bolest koja je karakteristicna za imunodeficijensiju, kao pojava Kaposijevog sarkoma kod mlađih osoba od 60 godina ili pojava neke oportunlčke infekcije.
Nepoznat uzrok imunodeficijencije celulame imunosti, kao i smanjenje otpomosti koji bi se mogao povezati sa bolešću.
Isključuju se slučajevi imunodeficijensije ako su laboratorijski nalazi negativni. Testovi za funkciju imunoga sistema
Nijedan nije sam po sebi dovoljan za dijagnozu AIDS‑a, nego ukupno svi treba da pokazuju smanjenje imunološke aktivnosti i to :
- negativna tuberkulinska proba
- nizak broj limfocita, nizak broj T4 čelija i abnormalan broj T8 čelija.
Laboratolijska dijagnoza
Dokazivanje antitjela se vrsi pomocu imuno enzimskih testova tipa Elisa.
Testovi potvrde su Westm Blot/imuno‑transfemi test/ i RIPA‑ radio‑imuno precipitacioni test.
Epidemiologija
Izvor zaraze je samo čovjek.
Način i putevi prenošenja ‑ HIV je izolovan u krvi i tjelesnim tečnostima, od sperme do majčinoga mlijeka.To je utjecalo da se dan u potpunosti poznavaju putevi prenošenja ove zarazne bolesti.
Seksualni put prenošenja
Seksualan put prenogenja infekcije je povezan prenosom HIV preko sperme i vaginalnoga sekreta sa inficirane osobe na zdravu.Treba naglasiti da su svi seksualni kontakti po rizičnosti isti, od homoseksualnih do biseksualnih. Nakon svakoga seksualnoga kontakta sa HIV pozitivnom osobom, nastaje HIV infekcija.
Parenteralna transmislja
Parenteralna transmisija se javlja preko transfuzije inficirane krvi, krvnih produkata ili upotrebom krvlju kontamintranih igala, šprica i drugih instrumenata.
Perinatalna transmisija
Permataina transmisija HIV infekcije od žena na fetus ili novorođenče moze nastupiti prije, za vrijeme ili poslije poroda.Najveci rizik infekcije je in utero ili za vrijeme poroda.
Posnatalna transmisija
kroz majčino mlijeko od strane majki, a HIV infekcijom poslije poroda također je moguča.
Dispozicija i imunitet ‑ Postoji opšta dispozicija.
Rasprostranjen ost ‑ Svetska zdravstvena organizacija prati u cjelom svjetu kretanje HIV pozitivnosti i oboljenja od AIDS‑a. 1993
Na osnovu Globalnog Programa o AIDS /1996./ procjenjuje se da je više od 20 miliona ljudi, od čega samo milion i po djece inficirano HIV‑om.Pretpostavlja se da je više od 4, 5 miliona ljudi oboljelo od AIDS‑a.
Epidemiolozi upozoravaju, da se svaki dan oko 10.000 lica inficira sa HIV virusom u svijetu.
Ratni znacaj ‑ U uslovima života u ratu, sigumo se povečavaju svi rizici nastanka i širenja HIV‑infekcije.
Teško je obezbjediti dovoljan broj testova a često zbog uslova, nije moguče ni sprovesti testiranje. Sa druge strane raste u svakom ratu promuskuitet, kao i narkomanija.
Profifaksa i suzbanje
Postoje rizici koji se mogu u potpunosti staviti pod nadzor, te testiranje krvi davaoca na HIV infekciju.
Međutim u svim slučajevima medicinske intervencije ne mogu se kontrolisati. Zbog toga je vrlo važno da se smanje rizici transmisije HIV virusa.
Potrebno je sprovesti sterilizaciju svih medicmskih instrumenta, poslije svake intervencije. Inaktivacija HIV‑virusa se postiže autoklavom koji treba da radi najmanje 15 minuta, kada postigne temperaturu od 120C, pod pritiskom od jedne atmosfere.
Sve instrumente koje podvrgavamo procesu sterilizacije, moraju se podvrči temperaturi višoj od 50C u toku 30 minuta.
Tamo gdje se sterilizacija vrši kljucanjem, treba najmanje dvadeset minuta provesti ključanje vode.
Sve poslove kod kojih zdravstveni radnici dolaze u mogućnost kontaminacije sa krvlju, krvnim derivatima i tjelesnim tečnostima, morali bi raditi sa rukavicama.
U pogledu prevencije prenošenja infekcije seksuatnim putem, treba izgraditi, osobito medu mladim bezbjedno ponašanje. Broj seksuatnih partnera treba reducirati, izbjegavati seksualne odnose sa licima koji cesto mijenjaju partnere, narkomanima i osobama koje se bave prostitucijom.
Značajno je istači značenje kondoma, koji se mora koristiti od početka do kraja seksualnoga kontakta i penetracije /vaginalne ili analne/.
U pogledu prevencije perinatelne transmisije HIV infekcije, treba savjetovatt da HIV pozitivna žena ne rada dijete, jer se novorodenče inficira i umre najcesce vec u prvim mjesecima života.
Ipak najveći znacaj preventivnih mjera je visoka obavještenost i vaspitanje mladih o nadzoru puteva prenogenja HIV infekcije.
Ako se istakne važnost sigumoga seksa, kao oblika seksualnoga kontakta preko kondoma, tada se u potpunosti izbjegava mogućnost prenosenja mikrokapilarne krvi između partnera koja nastaje kod seksualnoga odnosa, kao i razmjena sperme i vaginalne tečnosti, bilo preko vagine ili anusa.
Treba naglasiti da se ubrizgavanje intarvenozno droge i razmjena šprica i igala sa zaraženom osobom, takoder značajno širi infekcija. Treba savietovati mtavenozne narkomane da uvijek koriste isključivo svoje igle za injektiranje, ukoliko nemaju sterilne.
Postoje transmisone grupe HIV infekcije, pa se prema njima moraju provoditi specifični programi zaštite. To su homo i biseksualci, heteroseksualci, intarvenozni narkomani, hemofiličari, osobe koje često primaju transfuzije krvi ili se liječe krvnim derivatima i promiskuitetne osobe.
Be the first to comment