Epileptički status i liječenje epilepsije

Epileptički status (status epilepticus) se karakteriše epileptičkim napadom koji je tako produžen ili se tako često ponavlja da traje duže od 30 minuta, a za cijelo vrijeme bolesnik je bez svijesti. Epileptički status je za život opasno stanje.

U svakodnevnom radu najviše se koristi klasifikacija epileptičkog statusa na:

• Gran mal status,
• Pti mal status,
• Džeksonov status i
• Psihomotorni status.

Serija epileptičkih napada označava učestalo pojavljivanje više uzastopnih epileptičkih napada, ali između kojih bolesnik dolazi svijesti.

Dijagnoza epilepsije

Dijagnozu postavljamo detaljnim uzimanjem podataka od bolesnika ili njegove pratnje. Potom slijedi neurološki pregled bolesnika, a potom elektroencefalografsko ispitivanje (EEG).

Ostale dijagnostičke metode obuhvataju:  laboratorijske pretrage, te CT ili NMR kojima bismo otkrili ili isključili prisustvo nekih strukturnih promjena moždanog tkiva (tumori, traume, hematomi, apscesi mozga itd.).

Diferencijalna dijagnoza

U svakodnevnoj ljekarskoj praksi susreću se razni poremećaji svijesti koji predsatvljaju veliki dijagnostički problem, posebno prema epilepsiji. Spomenućemo neke “krize svijesti” koje možemo svakodnevno sresti.

Sinkopa (syncopa) ili nesvjestica je prolazan, kratkotrajan, gubitak svijesti čiji je najčešći uzrok hipoksija (manjak kisika) centralnog nervnog sistema, a nastaje zbog slabog proticanja krvi kroz mozak. Najčešće su funkcionalne–refleksne sinkope koje se javljaju usljed jakih emocija, bola, pregrijavanja, dehidracije, stajanja u gužvi, fizičkog umora, kompresije karotidnog sinusa.

Napadu obično prethodi osjećaj da će se izgubiti svijest (svjetlucanje, mravinjanje pred očima). Gubitak svijesti je kratkotrajan, pacijent leži mlitav, zatvorenih očiju, lice je blijedo, koža hladna. Svijest se brzo vraća kada se pacijent položi da legne. Međutim, sinkopa može imati i ozbiljne uzroke kao što su srčana oboljenja (aritmije, srčana insuficijencija, aortalna stenoza).

Psihomotorni (histerični) napadi su najveći problem u diferencijalnoj dijagnozi prema epilepsiji. Ovi napadi redovno se javljaju pred drugim osobama. Pacijent pada na dramatičan način, ali se nikada ne povrijedi, mlatara rukama i nogama, galami, ubrzano diše, oči su zatvorene. Nema pjene na ustima, nema ugriza za jezik niti umokravanja (mada nekada mogu i ovo imitirati).

Hipoglikemije mogu dovesti do prolaznog poremećaja cerebralne cirkulacije koju prati drhtavica, slabost, zamućenje vida, lice je blijedo, a disanje ubrzano, cijelo tijelo se znoji. Svijest može da se produbi do sopora i kome. Rutinske kontrole šećera u krvi odmah pokazuju da nije riječ o epilepsiji.

Narkolepsija je pojava neodoljive potrebe za snom.

Katapleksija je praćena gubitkom tonusa mišića, pri čemu pacijent doživljava osjećaj slabosti i pada na tlo, ali bez gubitka svijesti.

Diferencijalno dijagnostički u obzir dolaze i drugi metabolički poremećaji (hiperglikemija, hipokalcemija, hiperkalcemija itd.), noćni strah, noćno mokrenje, vrtoglavica itd.

Liječenje epilepsije

Liječenje epilepsije dolazi u obzir nakon detaljne obrade od strane neurologa ili neuropedijatra, a sastoji se od primjene antiepileptika, a u nekim slučajevima i neurohirurškim zahvatima. Vrsta liječenja zavisi od tipa napada i rezultata obrade. Potpuna kontrola napada postiže se u preko 70% slučajeva. Lijekove treba uzimati redovno i vršiti redovne kontrole kod neurologa/epileptologa i neuropedijatra.

Prva pomoć kod velikog epileptičnog (gran mal) napada

Pacijent može imati neko upozorenje, nakon toga vrisne, pada, potom ritmički trza rukama i nogama. Ovi pokreti su jaki i ne možemo ih zaustaviti. Potrebno je:

• ukloniti iz blizine bolesnika sve predmete koji bi mogi da ga ozlijede u toku napada,
• postaviti neki mekani predmet pod glavu bolesnika (jastuk, torba),
• otkopčati okovratnik košulje, razvezati kravatu, skinuti naočale,
• nije uputno držati bolesnika tokom konvulzija, niti pokušavati fizički zaustaviti grčeve,
• ništa ne gurati u usta,
• nakon prestanka konvulzija, postaviti bolesnika u tzv. bočni položaj radi lakšeg disanja i drenaže kroz usta,
• potražiti u odjeći dokument o mogućoj bolesti,
• provjeriti vrijeme početka napada radi orijentacije o trajanju,
• uvijek pričekati na mjestu događaja da bolesnik dođe svijesti.

Ako znamo da pacijent ima epilepsiju, nije potrebno zvati hitnu pomoć, osim:

• ako postoji povreda,
• ako napad traje duže od 2-3 minuta,
• ako se napad ponovi,
• te ako pacijent sam zahtijeva ambulantna kola.