Ugriz zmije

Ugriz zmije otrovnice

U našem podneblju dvije su glavne otrovnice: poskok (Vipera ammodytes) koji živi u južnijim krajevima, te riđovka (Vipera berus) koja živi u nizinama. Osim njih postoje još i Vipera macrops, te Vipera aspis u Istri.

Ugrizom, te životinje u žrtvu ubacuju otrov koji sadržava tkivu štetne tvari (uglavnom enzime). Simptomi ugriza su slični kod svih navedenih vrsta zmija, a variraju jedino intenzitetom koji ovisi o vrsti zmije, veličini životinje i količini ubrizganog otrova.

Terapijski zahvati kod ugriza

Terapijski zahvati kod ugriza uključuju:

• identifikaciju životinje (je li ugriz stvarno od zmije, i je li od otrovnice; treba imati na umu da ugrizi neotrovnih zmija u pravilu ne zahtijevaju ikakvu intervenciju). Ako nema nikakve lokalne reakcije oko mjesta ugriza unutar pola sata, velika je vjerojatnost da se ne radi o otrovnici,
• podvezivanje ugriženog uda; iako u literaturi postoje oprečni podatci, čini se da je korisno podvezivanje uda proksimalno od mjesta ugriza u tolikoj mjeri da se zaustavi limfadčki i venski optok (podvez ispod kojega se može umetnuti jedan prst.),
• imobilizaciju ugriženog uda (smanjuje apsorpciju otrova)
• aplikaciju antiviperinog seruma. Davanje seruma opravdano je samo u teškim oblicima otrovanja koji uključuju brzonapredujući edem ugriženog uda, pojavu ekhimoza i drugih znakova hemoragične dijateze, encefalopatiji, hemolizu i šok. Prije primjene preporučuje se uzeti anamnestičke podatke o prethodnim primanjima životinjskih seruma i prethodnim anafilaktičnim reakcijama; bolesnici s pozitivnim podatcima spadaju u visokorizične bolesnike u kojih davanje seruma svakako treba nastojati izbjeći.
• Korisno je osigurati dvije intravenske linije, te učiniti kožni ili oftalmički test (mala količina 1:10 razrijeđena seruma daje se intrakutano ili na konjunktivu). Pojava eritema, oteklina i svrbeža ubrzo nakon testa znači veliki rizik pojave anafilaksije tijekom davanja seruma; negativni, pak, rezultat ne isključuje njezinu mogućnost!

Stoga bi općim i simptomatskim mjerama trebalo odgoditi davanje seruma do hospitalizacije. Serum treba davati razrijeđen u intravenskoj infuziji fiziološke otopine, brzinom od oko 250 mL/h. Ukoliko nema neželjenih reakcija, brzina se može i povećati.

Neželjene reakcije na serum mogu se kontrolirati sporijom primjenom infuzije. Lokalna i intramuskularna aplikacija seruma se ne preporučuju, jer se na taj način gubi velika količina antitijela vezanjem u tkivu, pa nikad ne dospiju do molekule otrova. Takva upotreba je neučinkovita, a mogućnost senzibilizacije bolesnika na strane bjelančevine je velika.

Količina seruma koji se daje ovisi o intenzitetu simptoma otrovanja i početnim učincima primjene. Djeca se u pravilu liječe istim dozama seruma kao i odrasli jer obično ugrizom dobiju i jednaku količinu otrova.

Moguće su popratne komplikacije zmijskog ugriza kao šok, krvarenje, epileptični napadaj, psihotične reakcije, anafilaksija, zatajenje bubrega, hemoliza i diseminirana intravaskularna koagulacija, koje treba primjereno suzbijati.

Treba naglasiti da su kortikosteroidi, krioterapija, incizija, sukcija i profilaktičko davanje antibiotika, postupci koji se više ne preporučuju, jer nema dokaza da djeluju. Iako nije dokumentiran ni jedan slučaj tetanusa nakon ugriza zmije, ipak je s obzirom na zanemarive nuspojave anatoksina tetanusa, korisno cijepiti ugriženoga ako je od zadnje doze anaTe-vakcine prošlo više od 5 godina. Navedeno posebice vrijedi u našim tetanogenim područjima, te ako ugrizna rana ima karakter tetanogene (uska, duboka).