Distrofična i prekancerozna stanja

Leukoplakija vulve
Leukoplakija vulve
Leukoplakija vulve
Leukoplakija vulve

Distrofične promjene na polnim organima žene na koje se u određenom procentu nadovezuju maligne promjene. Najčešće se javljaju kod žena za vrijeme ili neposredno poslje klimakterijuma.

Pruritus vulve

Pruritus vulve je simptom, a ne oboljenje. Kao simptom, on prati neku osnovnu bolesti. Tada se naziva simptomatski svrab. Ima, međutim, slučajeva kad se svrab ne može dovesti u vezu ni sa kakvim oboljenjem i kada izgleda da on postoji kao samostalna patološka manifestacija kod žene. Tada se govori o esencijalnom svrabu stidnice.

Simptomatski pruritus je poslijedica neke bolesti opšteg i lokalnog karaktera. Pretežno se sreće kod polno zrelih osoba i kod osoba u odmaklim godinama.

  • Od lokalnih uzroka, pruritus vulve može da izazove najprije higijenska zapuštenost, odnosno nedovoljno održavanje lične higijene u tom dijelu tijela, zatim dermatitis, ekcem i herpes. Pruritus često prati i obilnu leukoreju kod kolpitisa ili cervicitisa. Posebno često može da bude kod kolpitisa izazvanog monilijom ili trihomonasom. Uzrok svrabu na međici i čmaru mogu biti i crijevni paraziti, a u predijelu stidnog brežuljka i velikih stidnih usana pedikuloza. Hemijski činioci sadržani u sapunu, rastvorima za ispiranje i mastima za lokalnu upotrebu takođe mogu izazvati svrab na stidnici. Naročito uporan svrab skoro redovno prati leukoplakiju i početni karcinom, a nešto rijeđe i kraurozu stidnice.
  • Od opštih oboljenja, pruritus se najčešće viđa kod dijabetičarki. Kod njih prilično često istovremeno postoji i mikotična infekcija vagine. Pruritus je kod dijabetičarki toliko čest da je on ponekad prvi znak šećerne bolesti. Od svraba stidnice mogu da pate i bolesnice sa izraženom pothranjenošću, avitaminozama, anemijom, teškom tuberkulozom ili karcinomom. Ovaj simptom, zbog upotrebe nekih lijekova, može da se javi i kod žena sa uremijom, žuticom ili sa toksičnim manifestacijama.

Kod simptomatskog pruritusa, sa izlječenjem ili poboljšanjem osnovne bolesti nestaje i svrab koji je prati. Kod svake bolesnice koja pati od pruritusa treba inspekcijom i palpacijom spoljnih polnih organa potražiti znake intertriga, dermatitisa, vulvitisa, leukoplakije, krauroze i početnog raka stidnice. Poslije toga ginekološkim pregledom i pregledom vaginalnog sekreta treba isključiti postojanje kolpitisa. Kako se pruritus vulve često viđa kod dijabetičarki, svakoj bolesnici sa ovim simptomom, a naročito ako je u odmaklim godinama, treba pregledati mokraću na šećer, a po potrebi odrediti i glikemiju. Isto tako, ostalim metodama pregleda treba potražiti znake i drugih oboljenja koja mogu da izazovu pruritus vulve.

Esencijalni pruritus vulve

Definicija:

Esencijalni pruritus vulve je oboljenje koje se javlja bez postojanja drugih bolesti kojim bi se ono kao simptom moglo objasniti.

Etiopatogeneza:

Etiologija esencijalnog pruritusa je nepoznata. Vjerovatno je da postoji više uzroka koji dovode do osjećaja svraba na stidnici, a koji su zasad nepoznati.

Klinička slika:

Esencijalni pruritus vulve zapaža se obično kod nervoznih i osjetljivih žena kratko vrijeme prije i u doba klimakterijuma i ispoljava se osjećajem upornog svraba na spoljnim polnim organima.
Svrab može da bude vrlo uporan i u najtežim slučajevima dosadan do neizdržljivosti, tako da ženi ne daje mira ni danju ni noću. Na koži stidnice, koja od stalnog češanja ogrubi i zadeblja, mogu da se vide tragovi ekskorijacije, a može doći i do lokalne infekcije.
Tek kada se isključe svi dosad poznati uzroci pruritusa, treba postaviti dijagnozu esencijalnog svraba stidnice i preduzeti mjere za simptomatsku terapiju.

Terapija:

Radi smanjenja osjetljivosti na nadražaje, bolesnici treba davati sedativna sredstva, a lokalno, u vidu masti ili praškova, treba aplikovati lokalne anestetike, ponekad kombinovane sa sredstvima koja rashlađuju. Radi toga se daje 10% anestezinska mast, anestezin sa alkoholom i mentolom i drugo. Osim toga, dobri rezultati se postižu i davanjem antihistaminika i lokalnom primjenom kortizola. Kod upornih slučajeva, može se pokušati sa potkožnim injekcijama 0,5% rastvora novokaina ili infiltracija 0,1 ccm 96% alkohola na mjestu gdje žena osjeća svrab. Terapija alkoholom daje dugotrajna poboljšanja, ali može da dovede do nekroze kože na mjestu infiltracije. Vrlo uporni slučajevi liječe se uzdužnim incizijama na koži stidnice ili operativnim odstranjenjem kože sa predijela na kome žena oseća svrab. U iste svrhe neki koriste i rendgensko zračenje.

Leukoplakija vulve

Javlja se najčešće kod starijih žena koje su prešle klimakterijum, ali se može javiti i ranije. Ovo oboljenje predstavlja pojavu bijelih depigmentisanih plaža na stidnici. Slične bijeličaste plaže mogu da se vide i na sluznici vaginalnog dijela grlića materice.
Kod leukoplakije u početku u koži postoje promjene u vidu hiperkeratoze i akantoze, a u kasnijem stadijumu u vidu atrofije. Uzroci ovog oboljenja nisu dovoljno poznati. Smatra se da je u pitanju hroničan inflamatomi proces, te neki ovo oboljenje nazivaju „hiperplastični vulvitis”. U kasnijem stadijumu, kada dođe do atrofičnih promjena na koži, mogu se javiti i prskotine na mjestima leukoplakije.

Od simptoma najčešće je prati veoma izražen svrab koji je obično i prvi znak koji skreće pažnju na promjenu na stidnici. U izvjesnom procentu na leukoplakiju se može nadovezati karcinom vulve, i to često na mjestima gdje postoje prskotine na koži.
Ne degenerišu maligno svi slučajevi leukoplakije vulve. Zato se ne preporučuje rutinska operativna terapija.

Uz konzervativno liječenje, koje se sastoji u davanju sedativnih sredstava i u lokalnoj aplikaciji manjih doza estrogenih hormona, često u obliku paste ili masti i sredstava koja smanjuju osjećaj svraba, bolesnicu treba povremeno kontroiisati i u slučaju najmanje sumnje na moguću pojavu maligniteta treba i operativno intervenisati. Operativna intervencija podrazumjeva prostu vulvektomiju ili samo ekstirpaciju ognjišta leukoplakije. Ekscizija treba da se vrši u zdravo tkivo, kako bi se smanjila mogućnost pojave recidiva. Ponekad je kod jasno definisanih i dobro ograničenih promjena na koži stidnice, naročito ako su praćene pruritusom, opravdana i preventivna operacija, čak i kada ne postoji trenutna sumnja na mogućnost pojave maligniteta.

Krauroza vulve

Ovo, uglavnom distrofično, stanje javlja se veoma rijetko, i to obično kod žena u odmaklim godinama, negdje prije ili u vrijeme klimakterijuma. Smatra se da je ono poslijedica hormonske disfunkcije tj poremećaja u lučenju ovarijalnih hormona.

Sama bolest se ispoljava atrofijom kože i potkožnog tkiva u predijelu stidnog brežuljka i velikih i malih stidnih usana.

Promjena najprije zahvata velike i male stidne usne i sluznicu introitusa vagine i same vagine. U odmaklim slučajevima velike i male stidne usne, pa čak i klitoris, skoro potpuno nestaju, a sluznica vagine zajedno sa podsluzničnim tkivom atrofiše. Vagina postaje plića i uža. Zbog toga se ona pretvara u plitku i usku neelastičnu cijev, prolaznu za svega jedan prst i bolno osjetljivu pri tome. Polni odnosi kod takvih bolesnica u početku bolesti su otežani, a u odmakloj fazi su onemogućeni.
Stidnica se u cjelini smežurava, njena koža se istanjuje i postaje ružičasto-blijeda, providna, krta i podsjeća na pergament. Ovo distrofično stanje praćeno je svrabom.

Slučajevi maligne degeneracije krauroze, odnosno naknadne pojave karcinoma veoma su rijetki. Ipak. i zbog relativno male mogućnosti za to, pri pregledu bolesnica sa kraurozom treba isključiti mogućnost postojanja početnog karcinoma.

Liječenje ovog oboljenja pokušava se davanjem ovarijalnih hormona, naročito lokalnom aplikacijom estrogena, ali postignuti rezultati nisu uvijek zadovoljavajući. Zato se i kod krauroze često pristupa operativnom liječenju u vidu ograničene proste vulvektomije.

Benigni i maligni tumori mogu se javiti na bilo kom od spoljašnjih i unutrašnjim ženskih polnih organa. Benigni tumori nemaju veliki značaj ukoliko svojom veličinom i lokalizacijom ne dovode do izvjesnih neugodnih poremećaja i simptoma. Ako se ne odstrane dok su mali, oni mogu da znatno narastu, da dislociraju susjedna tkiva i organe, da ih deformišu i da, vršeći pritisak na njih, remete ne samo funkcije tkiva iz koga su nastali već i organe u čijem se susjedstvu razvijaju. U cjelini uzevši, benigni tumori ženskih polnih organa veoma su česti i mogu se javiti u bilo kom starosnom dobu žene i na bilo kom od spoljašnjih ili unutrašnjih polnih organa. Vršeći pritisak na susjedna tkiva i organe, ovakvi tumori, iako histološki benigni, naročito ako su njima kompromitovana određena nervna stabla i putevi, mogu čak da izazivaju slabije ili jače bolove u određenim regionima organizma. Do takvih situacija često je dolazilo u daljoj, pa čak i u skorijoj prošlosti, kada su se bolesnice kasno obraćale ljekaru i kada su se zbog toga benigni tumori, a posebno ovarijalne ciste i miomi materice, dijagnostikovali kasno, tek kad su dostizali vrlo velike razmjere i time znatno remetili opšte stanje bolesnica. Danas se, međutim, benigni tumori otkrivaju i po potrebi operativno odstranjuju, osim izuzetno, dok su još mali i dok je njihov uticaj na organizam bez većeg značaja. Benigni tumori takođe mogu da remete opšte stanje bolesnice ako nastupe izvjesne komplikacije, prvenstveno torkvacija, infekcija, ruptura ili krvarenja iz tumora.
Za razliku od benignih, maligni tumori ženskih polnih organa, koji su relativno česti, naročito na pojedinim polnim organima, obično su vrlo opasni po zdravlje i ugrožavaju život bolesnice. Kako do danas ne raspolažemo apsolutno sigurnim metodama i sredstvima za njihovo definitivno odstranjivanje i izlječenje, veoma je važno da ih ljekar što ranije otkrije i da bolesnicu što prije uputi na odgovarajuću terapiju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.