Oftalmoskopija

Oftalmoskopija je metoda promatranja očne pozadine (očnog dna, fundusa). Vrši se pomoću oftalmoskopa (električni, baterijski, akumulatorski). Postoje dva tipa instrumenta zavisno od toga da li su namijenjena za direktnu ili za indirektnu oftalmoskopiju.

Direktni oftalmoskop ima u sebi inkorporiran izvor svjetlosti koju fokusira na retini kroz malo pod kutom nageto ogledalo. Ono zahvata polovinu otvora kroz koji gleda liječnik. Između povratnih svjetlosnih zraka i oka ispitivača postoji Recossova ploča sa setom leća od +30 do -30 dioptrija koja može da korigira eventualnu refrakcionu grešku bilo bolesnika bilo ispitivača. Izmjenom dubine fokusa svjetlosti u oku omogućavamo upotrebu oftalmoskopa ne samo za pregled stražnjeg segmenta nego i zamućenja u optičkim medijima kao što su leća i retrovitrealni prostor. Kod direktne oftalmoskopije u zatamnjenoj prostoriji bolesnik i liječnik sjede jedan nasuprot drugom. Liječnik desno oko bolesnika gleda svojim desnim okom, a oftalmoskop drži svojom desnom rukom sa kažiprstom na Recossovoj ploči. Kod pregleda lijevog oka liječnik se koristi svojim lijevim okom i lijevom rukom. Već iz udaljenosti od 30 do 40 cm vidi se crveni refleks zjenice (prosvjetljavanje optičkih medija) ukoliko su optički mediji prozirni. Detalji fundusa se ugledaju kada se liječnik približi na svega 1-3 cm od ispitanika. Slika koja se vidi direktnim oftalmoskopom je realna, dvodimenzionalna, uspravna, uvećana 14 puta.

Indirektna oftalmoskopija može biti monokularna ili što je danas češće binokularna. Područje pregleda ovom metodom je znatno veće nego kod direktne oftalmoskopije pa se bolje može pregledati periferija. Sve više potiskuje direktnu oftalmoskopiju. Liječnik je udaljen od bolesnika oko 50-60 cm, sjede i liječnik i bolesnik ili je bolesnik u ležečem položaju. Liječnik usmjerava u oko svjetlosne zrake preko ogledala na čelu kroz jaču leću sibaraču (cca 20 dioptrija) koja se drži u lijevoj ruci. Primicanjem i odmicanjem leće dobijamo jasnu sliku fundusa koja je obrnuta, virtuelna, trodimenzionalna i uvećana 2 do 4 puta.

Metodom prosvjetljavanja optičkih medija možemo vidjeti mutnine optičkih medija (kornea, leća, staklasto tijelo). Vrši se kada oftalmoskopom iz udaljenosti od cca 20 cm od bolesnika ubacimo svjetlo u oko bolesnika koje se onda reflektira u naše oko bez zapreke. Ukoliko postoje u optičkim medijima neke mutnine, one će nam se prikazati kao crne mrlje u crvenom refleksu koji dolazi sa očne pozadine. Ukoliko se te mutnine kod pokretanja oka bolesnika slobodno miču, onda se mogu nalaziti u jednom od medija koji je polutekući, a to je staklasto tijelo. Ukoliko se one kreću pri pogledu onda to može da znači da je ili promjena u prednjim ili zadnjim dijelovima oka. Pri određivanju lokalizacije pomoći će nam fenomen paralaktičkog pomicanja. Ako zamislimo jednu osovinu kroz oko čiji će se centar nalaziti tačno u području prednjeg pola leće, tada:

• sve mutnine koje se nalaze ispred tog centra će se kretati zajedno s pokretom oka, a
• one koje se nalaze iza zamišljenog centra kretati će se obrnuto,
• dok mutnine koje se neće micati leže upravo u tom centru – prednja ploha leće.

Naravno kada se radi o mutninama u kornei onda se ne moramo služiti tom metodom jer ih na drugi način bolje i lakše vidimo.

Video prilog: Indirektna oftalmoskopija

Drugi dio