
Tanatologija (tanatos grč. = smrt) je posebna grana sudske medicine i patologije, koja se bavi smrću (mors) i umiranjem (morior).
Agonija
To je skup svih pojava koje prethode smrti, laganoj, agonalnoj smrti (mors agonalis), kao i ubrzanoj smrti (mors accelerata). Agonija predstavlja predsmrtnu borbu, iako u većini slučajeva nema nikakve borbe, jer je mozak samrtnika opskrbljen sa malo kiseonika, pa je kora mozga u anoksiji i nema svjesnih reakcija.
Karakterističan je izraz i spoljašnji izgled samrtnika u agoniji (facies hypocratica).
- Oči su mutne i bez sjaja,
- čelo i lice orošeni hladnim znojem,
- vrh nosa i usne školjke hladni i modrikasti
- Respiracija je nepravilna, čas duboka i čujna, čas površna. Javlja se hroptanje, hropac, posljedica agonalnog edema pluća. Disanje je dubljeg udisaja pri otvorenim ustima, zatim nakon pauze izdisaj sa cvilenjem. Hroptanje (stertor) može biti posljedica nakupljanja sluzavog sadržaja u glavnim dušnicama.
- Cirkulacija je poremećena, hiposistolija, sa sve slabijim kontrakcijama srca. Puls je mali i mekan, pulsus parvus, frequens, filliformis, arythmicus.
U većini slučajeva cirkulacija preživi respiraciju, tako da srce može duže kucati, nego što diše. To je plućna smrti. Kod akutnog zastoja srca, elektrokucije, fulguracije, koronarne tromboze, usljed treperenja komora dolazi do zaustavljanja srca i cirkulacije. To je srčana smrt.
- Čulo sluha traje duže od čula vida. Samrtniku je “postalo mračno”, nedostaje mu svjetlosti, zato paziti šta se govori pred samrtnikom.
- Funkcija sfinktera popušta, zbog toga povraćanje, defekacija, mokrenje.
- Govor je otežan, nerazgovjetan, tih, jedva čujan.
- Svijest može biti do posljednjeg časa održana ili pomućena, usljed prisutnog ugljendioksida u mozgu, osjetljivost je smanjena.
Tanatološki znaci agonije na lešu su:
- zgrudvana krv,
- na plućima edem,
- u jetri iščezlost glikogena.
Hepatociti su prazni, imaju sačast izgled, bez glikogena. Jetra može biti bez glikogena i kod naprasne smrti jako kahektičnih bolesnika.
Prava smrt
Pod pravom smrću podrazumijeva se prestanak svih životnih pojava, odnosno trajni prekid glavnih životnih pojava, krvotoka i disanja.
Prema tome, klinička smrt predstavlja stanje, u kome su prestale funkcije važnih životnih organa, srca i pluća.
Međutim, kod biološke smrti prestanak funkcionisanja svih ćelija i tkiva organizma je potpuno i trajno. U stvari, to je ćelijska ili molekularna smrt.
Između kliničke smrti i apsolutne biološke smrti, u fazi intermedijarnog života, izvjesna tkiva i ćelije preživljavaju kliničku smrt, a onog trenutka kada ganglijske stanice odumru počinje biološka smrt.
Smrt stanica ovisi o njihovoj osjetljivosti prema kiseoniku, sto znači da najjače propadaju one stanice i tkiva, koje su najosjetljivije na nedostatak kiseonika.
SUPRAVITALNE REAKCIJE
Od kliničke smrti, pa do apsolutne biološke smrti, postoji čitav niz reakcija koje se mogu dokazati. To su supravitalne pojave. Na primjer,
Udarac po bicepsu ili kvadricepsu nekim bridastim predmetom, izazvaće kontrakciju mišića unutar 2-4 sata nakon smrti.
Ili, reakcija zjenica na unošenje miotičkih ili midriatičkih sredstava (pilocarpin, simatropin).
Jezgre izumrlih stanica dobro se boje bazičnim bojama, bojenjem sa tripanblau, jezgre leukocita se do deset časova poslije smrti boje do 20%, a poslije 20 i više časova nakon smrti boje se 40% i više. (shikata proba).
Električni nadražaj mišića očiju, usta, kao i mišića podlaktice različito dugo traje, do nekoliko sati.
Respiratorni epitel pokreće trepetljike i do 30 sati nakon smrti, a
Spermiji su pokretni i do 36 sati.
Glatka muskulatura reaguje na adrenalin,
Peristaltika crijeva, kao i enzimatsko varenje hrane traje još neko vrijeme.
Iz prednjeg vidimo, da život ne prestaje najedanput, nego “svako tkivo umire svojom smrću” (Reuter).
MOŽDANA SMRT
je ireverzibilni prestanak kompletne cerebralne funkcije i spontanog funkcionisanja respiratornog i cirkulatornog sistema. Ireverzibilni prekid cerebralne funkcije sa arteficijelno održanom respiracijom i cirkulacijom (izuzev u mozgu), nazivamo coma depasse.
Nepovratno oštećenje mozga može se utvrditi klinički:
– duboka koma i nepostojanje reakcija ni na spoljne ni na unutrašnje podražaje,
– nepostojanje cerebralnih refleksa,
– široke zjenice bez reakcije,
– nepostojanje pokreta očnih jabučica na pokrete glave ili fleksiju vrata,
– nepromijenjen puls poslije pritiska na očne jabučice,
– potpuna mišićna atonija,
– nepostojanje spontanog disanja, kroz tri minuta nakon isključenja respiratora.
Nepovratno oštećenje mozga moždane smrti potvrđuje se:
– cerebralnom angiografijom. Nemogućnost punjenja magistralnih cerebralnih krvnih sudova, usljed ekstremne intrakranijalne hipertenzije.
– elektoencefalografijom. Dokazivanje izoelektrične linije u elektroencefalografu, snimljene najmanje tri puta, u trajanju po 15 minuta.
Još se upotrebljavaju i druge metode, kao na primjer mjerenje arteriovenozne oksigenske diferencijacije, zatim radioizotopska ispitivanja.
OBAMRLOST ILI PRIVIDNA SMRT (VITA REDUCTA, VITA MINIMA)
Nije smrt, nego jedno prolazno stanje života tijela, kod koga su glavne životne pojaive znatno reducirane. Obamrlost se odlikuje
– onesvješćenošću,
– neprimjetnim disanjem i
– krvotokom.
Puls se ne pipa, srce se ne čuje, disanje se ne primjećuje, a EEG i EKG registriraju postojanje akcije.
Stanje prividne smrti, odnosno obamrlosti najčešće se javlja kod oboljenja ili kod povrede srca i mozga, i najčešće kod asfiktične novorođenčadi.
Na prividnu smrt treba posumnjati u svim slučajevima smrti gdje se još mogu primjetiti minimalne pojave života, zatim u slučajevima masovnih katastrofa da se ne bi živ čovjek proglasio umrlim. Isto tako postoji čitav niz patoloških stanja koja mogu biti praćena sa znatnom redukcijom životnih funkcija. Prema Prokop-u, oboljenja i povreda sa početnim slovima pet vokala, mogu simulirati prividnu smrt:
A: alkohol, anemija, anoksija, aceton
E: elektricitet (elektrocutio, fulguratio), epilepsija
I: injuri (kod povreda glave i mozga)
O: opium (sredstva za umirenje, narkotici)
U: uremija sa komom, utapanje
Utvrđivanje prividne smrti može se ustanoviti raznim načinima:
– intravenozno ubrizgavanje fluoresceina (5 g. u 20 ml vode), dovodi do žućkastog prebojavanja konjunktiva, ili ukapavanje 1% otopine fluoresceina natrija u ugao očiju izaziva žuto prebojavanje konjunktiva za 2-5 minuta.
– oftalmoskopija očne pozadine služi za dokazivanje cirkulacije krvi,
– injiciranje obojenog etera u kožu, kod živih rezultira istjecanje etera iz ubodne rane, a kod mrtvih obojena tečnost ostaje ispod kože,
– kapanje vrućeg voska na kožu izaziva crvenilo ili stvaranje mjehura koji sadrže tekućinu. Nalaz leukocita i fibrina u tekućini je vitalna reakcija, inače reakcija može biti pozitivna i kratko vrijeme nakon smrti, jer koža ima svoj minimalni život, pa može pocrveniti i izlučiti tekućinu.
Postoje i druge metode za utvrđivanje prividne smrti, kao što su
– arteriotomija (prepariranje i presjecanje krvnog suda);
– intrakardijalno davanje adrenalina ili strofantina (igla vibrira usljed tihog kucanja srca),
– podvezivanja prsta ruke (poplavi ispod podveske kod postojanja cirkulacije);
– stavljanje u nosnice papira nakvašenog u Pb-acetat (kod smrti i razvitka truleži papir pocrni, Pb + H2S = PbS);
– ispunjavanje nosa i usta sapunicom;
– stavljanje ogledalca ili plamena svijeće ispred nosa, itd.
– Plavi lakmusov papir između veznica oka pocrveni, kod acidifikacije leša.
Znaci smrti
Prema vremenu javljanja nakon smrti, razlikujemo rane znake i kasne znake smrti.
Rani znaci smrti |
Kasni znaci smrti |
mrtvačke mrlje |
trulenje |
mrtvačku ukočenost |
raspadanje |
mrtvačku hladnoću |
mumifikacija |
isušenje leša |
saponifikacija |
1. RANI ZNACI SMRTI
Mrtvačke mrlje, (livores mortis)
Mrtvačke pjege nastaju nakon prestanka krvotoka slijeganjem krvi (hypostasis) usljed sile teže, iz gornjih partija tijela u donje.
Ako je leš u ležećem položaju, mrtvačke mrlje se javljaju u zadnjim dijelovima tijela, na leđima, stražnjoj strani vrata, na zadnjoj strani butina, izuzev onih dijelova sa kojima se tijelo opire o podlogu. To su kod leša koji leži, predio lopatica, zadnjični predio, laktovi, listovi potkoljenica i pete.
Kod obješenih leševa u visećem položaju, mrtvačke mrlje se javljaju u predjelu šaka, podlaktica, stopala, potkoljenica i u predjelu vanjskog spolovila. Osim toga, kod leševa koji vise, mrtvačke mrlje se javljaju iznad stegnutih dijelova tijela, iznad stegnutog opasača oko pantalona, a kod žena iznad steznika.
Stvaranje mrtvačkih mrlja počinje nakon prestanka rada srca.
Naziru se nakon pola sata, jasno su izražene poslije jednog sata nakon smrti.
U daljnjoj fazi dolazi do zgrušnjavanje krvi, krv postaje gušća jer se tečni dio počinje cijediti kroz oštećenu stijenku krvnih sudova.
Najzad, nakon 24 sata poslije smrti, krv postaje sve gušća, dolazi do raspadanja eritrocita i difuzije kroz oštećene stijenke. Krv se u ovoj fazi nalazi i u okolnom tkivu i promjenom položaja leša, mrtvačke mrlje se ne mogu više premjestiti.
Boja mrtvačkih mrlja zavisi od boje krvi.
– Kod trovanja ugljen monoksidom, usljed crvenog ugljenmonoksid hemoglobina (HbCO) su otvoreno crvene boje.
– Kod trovanja cijanvodonikom (HCN), krv je otvoreno crvene boje, jer krv u arterijskom stanju dospijeva u vene.
– Mrtvačke mrlje su crvene kod svih leševa izloženih hladnoći i vlazi, bez obzira na uzrok smrti. Otvoreno crvena boja mrtvačkih mrlja dolazi usljed difuzije kiseonika, kroz vlagom razdešenu kožu u krv kožnih kapilara. Nasuprot otvoreno crvenoj boji mrtvačkih mrlja, kosturni mišići i unutrašnji organi su zatvoreno crvene boje.
– Kod trovanja sumporovodonikom, mrtvačke mrlje poprimaju sivo zelenkast ton, a
– kod trovanja K-hloratom, benzolom, anilinom, čokoladno smeđkast ton.
Kako mrtvačke mrlje nastaju slijeganjem krvi u najniže partije tijela, to je jasno, da će oni dijelovi tijela, koji su nasuprot mrtvačkim mrljama, biti blijedi. To nazivamo mrtvačkim bljedilom (palor mortis).
Premještanje mrtvačkih mrlja promjenom položaja leša,
– potpuno premještanje mrlja unutar 4-6 sati a najviše do 12 sati nastaje,
– djelimično premještanje unutar 12, a najviše do 24 sata nakon smrti.
– Poslije tog vremena mrtvačke mrlje se više ne premještaju.
Nekada se u području razvijenih mrtvačkih mrlja nalaze sitna tačkasta postmortalna krvarenja. Ona nastaju usljed toga, što su kapilare prepunjene krvlju. Nazivamo ih vibices ili hipostatska purpura. Za razliku od zaživotnih tačkastih krvarenja, ova se lako mogu prati vodom nakon presijecanja.
Slijeganje krvi, hipostaza, vidljiva je i na unutrašnjim organima, plućima, vijugama crijeva, zadnjem dijelu jednjaka i želuca, kao i svih ostalih organa. U nekim slučajevima, tečnost koja je izašla može biti u tolikoj količini, da se može zamijeniti sa zaživotno nastalim hidrotoraksom. Taj truležni transudat, za razliku od zaživotnog hidrotoraksa, sadrži hemoglobina.
Razlikovanje mrtvačkih mrlja od razgranatih krvnih podliva, sastoji se u tome, što je
– krv u mrtvačkim mrljama zadržana u krvnim sudovima, a kod krvnog podliva je izvan krvnog suda, gdje prožima okolno tkivo. pa ako se pritisne mrtvačka mrlja drškom noža ili vrhom prsta, ona će poblijediti ili nestati, odnosno svježe mrtvačke mrlje iščezavaju na pritisak, dok krvni podlivi ne iščezavaju.
Značaj mrtvačkih mrlja u sudskim ekspertizama sastoji se u tome, što se na osnovu njih može odrediti vrijeme smrti, kao i doprinijeti razjašnjenju uzroka smrti. Tako,
– kod iskrvarenja, mrtvačke mrlje su jedva zamjetljive, ili ih nema,
– kod asfiktične smrti mrtvačke mrlje su jako izražene i tamno ljubičaste.
– Kod trovanja sa CO, smrzavanja, kao i kod trovanja sa HCN su otvoreno crvene boje,
– kod trovanja alkoholom su plavičaste boje, itd.
Mrtvačka ukočenost (rigor mortis)
Mrtvačka ukočenost nastaje nakon smrti i izražena je u poprečno prugastoj i glatkoj muskulaturi, prvenstveno na skeletnim mišićima, ali i na glatkim mišićima crijeva, unutrašnjih polnih organa, i dr.
Skeletni (kosturni) mišić sadrži 70-80% vode, a 20-30% suhe tvari, od koje više od pola otpada na bjelančevine (miogen, miozin, aktin, aktomiozin, mioglobin). Energetsku rezervu mišića čini polisaharid glikogen. Neposredni izvoz energije za mišićnu kontrakciju je ATP. Odcjepljivanjetn molekule fosforne kiseline prelazi u ADP i pri tom oslobađa energiju. Mrtvačka ukočenost kod mrtvih, odigrava se po principu fiziološke kontrakcije kod živih. Manjak adenozintrifosfata kod živih izaziva fiziološku kontrakciju, a kod mrtvih mrtvačku ukočenost. ATP djeluje na kompleks aktin-miozin, tako da ATP u suvišku snizuje viskoznost mišića i dovodi do dekontrakcije, a manjak ATP povećava viskoznost i uzrokuje kontrakciju, Drugim riječima, usljed prevage defosforilizacije nad refosforilizacijom opada ATP u mišićima i tako izaziva kontrakcije mišića.
Mrtvačka ukočenost se javlja ranije i izraženija je
– u mišićima, koji su prije smrti vršili tešku mišićnu funkciju (teški mišićni radovi, trčanje, itd.),
– u mišićima snažne muskulature,
– pri visokoj vanjskoj temperaturi,
– kao i temperaturi tijela,
– kod povreda mozga, kod tetanusa,
– udara električnom strujom,
– kod trovanja strihninom.
Slabije je izražena kod
– kahektičnih osoba, kod
– male djece i dojenčadi nego kod odraslih, kod
– smrti usljed iskrvarenja, kod
– osoba slabije muskulature i asteničara,
– pri niskoj spoljašnjoj temperaturi i
– niskoj temperaturi tijela, kao i kod
– oboljenja praćenim dugotrajnim umiranjem, dugom agonijom.
Mrtvačka ukočenost se javlja prvo u onim mišićima, koji “najviše rade”.
– To je srčani mišić (srce)
– zatim u mišićina dijafragme (ošit),
– pa onda u muskulatori vilica,
– gornjih udova i
– najzad u donjim, udovima.
To je descendentni tip mrtvačke ukočenosti. Međutim, u nekim slučajevima, ukočenost preskače izvjesne regije, a isto tako i ascendira od donjih udova prema glavi, što je rjeđe.
U srcu, mrtvačka ukočenost se javlja već pola, najkasnije, do jednog sata nakon smrti.
– Kod odraslih ukočenost se javlja poslije 1-2 sata, u cijelom tijelu je završena za 6-8 sati, prosječno se održava 48 sati, a nakon 72 sata nakon smrti iščezava.
– Ako se mrtvačka ukočenost uništi dok je još u razvitku, najdalje u intervalu. 4-6 sati, ona će se javiti ponovo, a nakon 8-10 časova, ona se više ne uspostavlja.
Ranije se smatralo, da mrtvačka ukočenost nastaje usljed postmoralnog razvijanja mliječne kiseline i pada ph u mrtvom mišiću (acidifikacija). Ukočenost se razvija kada je ph ispod 6,6-6,3, a pri daljem opadanju ph dolazi do rastapanja miozina i lize ukočenosti.
KATALEPTIČKA MRTVAČKA UKOČENOST javlja se u času nastupa smrti i odmah je maksimalno izražena. Tijelo zauzima onaj oblik u kojem je nastupila smrt. Dovodi se u vezu sa predsmrtnim maksimalnim uzbuđenjem, jakostepenim maksimalnim radom mišića. Mišići, koji su predsmrtno jako opterećeni, postaju jače rigidni (rigor praecox).
Mrtvačka hladnoća (algor mortis)
Poslije smrti, zbog prestanka oksidativnih i metaboličkih procesa, dolazi do opadanja temperature leša i sljedstvene mrtvačke hladnoće.
Brzina hlađenja leša zavisi od više faktora, tako
– Hlađenje leša na niskoj temperaturi će biti brže, a sporije na višoj vanjskoj temperaturi.
– Hlađenje leša je brže kod mršavih i golih, nego debelih i obučenih.
– Hlađenje leša zavisi od životne dobi – Dječiji leševi hlade se brže nego leševi odraslih,
– Hlađenje leša zavisi od vrste bolesti i uzroka smrti – Leševi zaraznih bolesnika i umrlih od grčeva hlade se sporije.
Spoljašnja temperatura leša, zbog isparavanja tečnosti sa površine tijela, niža je od temperature okoline. Prosječno, temperatura leša opada svakog sata za lºC, ako je temperatura okoline 20ºC.
Na osnovu izmjerene rektalne temperature, temperature okoline, i utvrđenog faktora, može se približno odrediti proteklo vrijeme od smrti,
– ako se razlika između normalne temperature i rektalne temperature pomnoži sa faktorom koji odgovara temperaturi okoline (Gorkić).
temperatura okoline faktor
0ºC l
+ 5 1,25
+10 l,50
+15 1,75
+20 2,0
Na primjer, pri vanjskoj temperaturi od 10 stepeni C izmjerena rektalna temperatura je 25 stepeni C.
37 stepeni C – 25 stepeni C = 12, 12 x 1,50 = 18, znači od časa smrti proteklo je oko 18 sati.
Ima slučajeva da nakon smrti temperatura poraste.
Taj mali porast tjelesne temperature nakon smrti, dešava se
– u slučajevima razvoja velike količine bakterija još za života,
– kod sepse, zatim
– kod nekih grčevitih stanja i
– povreda mozga.
Ako se leš nalazi u prostoriji gdje je niska temperatura, pa se prenese u prostoriju gdje je temperatura viša, onda će doći do kondenzacije vlage na površini leša, u obliku “znoja”, pa se ta poiava naziva “znojenje leša”.
Isušenje leša (dessicatio)
Nakon smrti, usljed prestanka cirkulacije i sljedstvene hipostaze, kao i usljed drugih spoljašnjih faktora, kao što je temperatura zraka, dolazi do sušenja površine tijela, i to prvo nepokrivenih dijelova tijela.
Sasušenje kože izraženo je na onim predjelima tijela, gdje je natkožica prvotno oštećena, na mjestima oguljotina, kao i na mjestima gdje je natkožica razlabavljena i oštećena u svom sklopu.
Na mjestima grube masaže srca, a to je obično prednja strana grudnog koša, dolazi do sasušenja kože.
Nakon 4-6 sati poslije smrti, može se primijetiti na rožnicama (cornea) očiju, žuto smeđkasta, trouglastog oblika pjega, a početno sasušenje rožnice, kod otvorenih očnih kapaka primjetno je već nakon pola sata.
Kod djece, na mjestima intertriginoznog ekcema, kod gojaznih osoba između nabora kože, kod ženskih ispod dojki, na skrotumu, dolazi do sasušenja kože, tako da koža na tim područjima može izgledati kao pergament.
Isušenjem gubi se težina tijela, a dijelom se smanjuje i volumen leša. Te promjene su izrazitije kod djece, osobito kod novorođenčadi i ljudskih začetaka, nego kod odraslih i starijih osoba.
2. KASNI ZNACI SMRTI
Trulenje i raspadanje (putrefactio et decompositio) su destruktivne lešne promjene, kojima uvijek predhodi autoliza usljed autofermentacije tkiva.
Autoliza tkiva
Uskoro nakon smrti, tkiva koja su za života alkalne reakcije, postaju neutralna, a potom kisele reakcije. Acidifikacija tkiva javlja se još prije nastupa mrtvačke ukočenosti. Pomjeranje pH prema kiselom dovodi do aktiviranja enzima koji rastvaraju vlastito tkivo (autolisis).
Trulenje
Na autolizu nadovezuje se proces trulenja, koji se odigrava djelovanjem niza bakterija, pri čemu složena organska jedinjenja bivaju rastavljena u prostija, i na koncu u najprostije anorganske elemente (N, S, Ph, C). Prvo djeluju aerobi (B.cadavericus, B.mesentericus, B.florescens i dr.) koji rastvaraju tkiva, i kad bude sav kiseonik utrošen, uginu.
Gubitak kiseonika stvara pogodan teren za anaerobe (B.putrificus, B.mirabilis, B.violaceus).
U toku trulenja, bjelančevine preko peptona prelaze u aminokiseline, a dezaminiranjem i dekarboksiliranjetn pod uticajem bakterija dalje se raspadaju do amonijaka, ugljen dioksida i vode.
Ugljeni hidrati se raspadaju preko etanola, mliječne, octene kiseline, acetaldehida do ugljen dioksida i vode. U toku raspadanja, djelovanjem bakterija na šećere i na kiseline stvara se izvjesna količina alkohola, što treba imati na umu u sudskim ekspertizama kod utvrđivanja alkohola u tkivima trulih leševa. Masti se raspadaju preko glicerola u masne kiseline.
Brzina i razvitak trulenja zavise od više, kako spoljašnjih faktora, tako i unutrašnjih.
Spoljašnji faktori koji utiču na razvitak i brzinu truležnog procesa su
– Na prvom mjestu temperatura okoline. Suviše niska temperatura usporava ili sprečava trulenje, isto tako i suviše visoka temperatura. Temperatura koja ubrzava proces trulenja je između 20 i 35°C. Temperatura u grobu usporava trulenje.
– Stepen vlažnosti ima uticaja u procesu trulenja. Velika vlažnost usporava trulenje (leševi u vodi) . Poznato je, da leševi na suhu četiri puta brže trule nego u vodi, a u vodi dva puta brže nego u zemlji (Hofmann). Prema tome, nedostatak vazduha usporava trulenje.
Od unutrašnjih faktora koji imaju uticaja u procesu trulenja je
– na prvom mjestu uzrok smrti – umrli od zaraznih bolesti, sepse, trule brže.
– kao i doba života – leševi novorođenčadi znatno brže trule nego leševi odraslih
– isto tako i tjelesni sklop – isto tako leševi gojaznih brže trule nego leševi mršavih, kao što
ZNACI TRULENJA.
– u koži trbuha spolja dolazi do prebojavanja kože u prljavo zelenkastu boju. Ta truležna prebojenost (pseudomelanosis) rezultat je vezivanja željeza i hemoglobina iz krvi sa sumporovodonikom u željezni sulfid, odnosno sulfhemoglobin
– deskvamacija epitela, hemoliza krvi i imbibicija krvnom bojom. Poslije smrti membrana eritrocita biva prolazna za Hb, i hemoglobin difundira u okolinu. Zbog hemolize dolazi do imbibicije intime krvnih sudova, zatim unutrašnje površine srca i srčanih zalistaka.
– Transudacija, cijeđenje tečnosti iz krvnih sudova u tjelesne duplje i duplje organa, uslovljena je procesom trulenja. Usljed toga u tjelesnim dupljama i u šupljinama organa nalazi se prljavo crvenkasta tekućina, koja sadrži deskvamiranog epitela. U procesu trulenja mrtvačke mrlje su intenzivnije, tamnije su boje i pomjeranjem leša se ne premještaju
– pod dejstvom bakterija, dolazi do truležne napetosti organa ili cijelog leša, emphysema putrefactionis, praćene truležnim zadahom, foetor putrefactionis. Organi postaju lakši, a truležni gasovi mogu deformisati cijeli leš, i tako otežati identifikaciju.
– Flacciditas mortis secundaria koja se razvija nakon nestale mrtvačke ukočenosti je jedan od znakova trulenja.
na trulenje se nadovezuje raspadanje
Raspadanje
Proizvod djelovanja mikroorganizama lešne flore (gljivica, pljesnivica, i algi) isto tako i insekata – muha, mravi, grobara itd.
Proces i brzina rasapadanja zavisi od više faktora.
– meka tkiva kod novorođenčadi bivaju uništena za nekoliko mjeseci (4-5)
– male djece za 3-4 godine a kod
– odraslih za 5-7 godina.
najotporniji prema raspadanju su ligamenti i hrskavično tkivo. nakon 10 i više godina kosti su bez masti.
Saponifikacija ili adipocire
Pozna lešna promjena koja se javlja kod leševa u vlažnoj sredini u vodi a bez prisutnog vazduha ili sa djelimičnim prisustvom vazduha. u nekim rjeđim slučajevima saponifikacija se može razviti i bez prisutne vode ali kod leševa koji su bogati tekućinom.
U procesu saponifikacije masno tkivo pretvara se u sivobjeličastu sapunastu masu koja naknadno može očvrsnuti i postati krta nalik na gips.
Saponifikacija je suprotna reakciji esterifikacije. Saponifikacija se sastoji u hidrolizi u glicerol i slobodne masne kiseline.
Prvi stepen saponifikacije sastoji se u hidrolizi odnosno u lipolizi masnog tkiva i pod povoljnim uslovima traje oko 2 mjeseca. Tok saponifikacije je dvojak, proces saponifikacije počinje ili
– iz unutrašnjosti tako što mekana ili polutečna mast difunduje u kutis ili
– sa površine u dubidnu tako da u ovom slučaju mast prožima i mišiće te ih na taj način saponifikuje.
To se dešava 6-12 mjeseci nakon smrti.
Forenzični značaj saponifikacije je u tome što oblik tijela biva dugo održan što olakšava utvrđivanje uzroka smrti kao i identifikaciju.
Mumifikacija
Pozna lešna konzervativna promjena koja se razvija kod leševa izloženim strujanju suhog vazduha kao i leševima na tavanima u grobnicama, na drveću itd.
Mumifikacija može zahvatiti cijeli leš ali isto tako samo pojedine dijelove tijela. Mumificirani leševi usljed gubitka tečnosti postaju znatno lakši čak i 10x lakši od svoje prvobitne težine
Mumifikacija usljed sasušenja kože koja je sada tamno smeđa ili skoro crna. Čvrsta kao uštavljena sprječava razvitak trulenja. Kod mumificiranih leševa dlake su održane
Mumufikacija održava spoljni oblik pa povrede nanesena spolja mogu biti održane, konzervirane što olakšava sudskomedicinsku dijagnostiku.
Mumifikacija kod novorođenčadi (sterilni sadržaj crijeva) nastupa znatno ranije nego kod odraslih .
Sve do sada izloženo o mumifikaciji odnosi se na prirodnu mumifikaciju za razliku od vještačke koja se upražnjavala u drevnoj egipatskoj civilizaciji.
Maceracija
Pozna lešna promjena koja nastaje kod leševa u tečnosti u kojoj nema bakterija ili ako ih ima onda one same ne djeluju u tom procesu.
Primjer maceracije nalazimo kod izumrlih začetaka u majčinoj utrobi, to je intrauterina maceracija (maceratio intrauterina).
Ako je maceracija trajala nekoliko dana onda kod takvih plodova
– natkožica je mjehurasto odignuta a mjehuri sadrže crvenkastu vodnjikavu tekućinu
– ili su mjehuri pocijepani.
– Na mjestima gdje nedostaje natkožica odgoljena kožica je crvenkasta, krvnom bojom nakvašena, ljigava.
– U grudnoj i trbušnoj duplji nalazi se mutna prljavo crvenkasta tekućina.
– Kosti lobanje postaju rasklimatane, a kralježnica povijena, što se može RTG dokazati kao Spalding-ov i Brakemen-ov znak.
Gnjilenje se razvija i kod leševa u vodi, bilo leševa utopljenika, ili leševa neutopljenika, a o tome je bilo riječi kod utopljenja
Be the first to comment