IDENTIFIKACIJA

Identifikacija je utvrđivanje istinitosti osoba živih ili mrtvih zatim dijelova tijela, kao i predmeta (stvari) živih ili mrtvih osoba.
Prema metodama koje se primjenjuju, razlikuje se kriminalistička i sudsko-medicinska identifikacija.
Kriminalistička identifikacija se sastoji u provjeravanju osobnih isprava, pregledu stvari, pokazivanja, opisivanju, fotografisanja i daktiloskopiranju.
Zadatak sudsko medicinske identifikacie, koju vrši ljekar identifikator, je opisivanje svih tjelesnih osobina, a naročito posebnih odlika tijela.

A. IDENTIFIKACIJA ŽIVIH OSOBA
Najčešći oblici i načini identifikacije živih osoba su:
– opisivanje,
– pokazivanje,
– fotografisanje i
– daktiloskopija.
1. Opisivanje.
Opisivanje živih odnosi se
– na lični opis ili opšta tjelesna svojstva i
– na posebne odlike (karakteristike) tijela.
U lični opis spada:
– visina tijela u centimetrima;
– pol;
– starost;
– razvijenost (slaba, srednja, dobra);
– glava (okrugla, izdužena, asimetrična);
– obraz-lice (okrugao, ovalan, četverouglast, duguljast, piramidan);
– čelno-nosni profil (ravan, ispupčen, valovit, lučan, izbočen);
– kosa (svijetla, kestenjasta, mrko smeđa, crna, pepeljasta, prosijeda, ravna, valovita, kovrdžava, kudrava, gusta, prorijeđena, ćelavost – potpuna, tjemena ili žarišna)
– oči, (velike, male, duboke, izbuljene)
– boja očiju (kestenjaste, sive) zelenkaste plavičaste);
– nos (velik, osrednji, malen, ravan, izbočen, kukast, širok, uzak);
– čelo (nisko, visoko, usko, široko, uspravno, koso prema naprijed ili posadi);
– obrve (rastavljene, sastavljene, povijsne, lučne, ravne);
– usta (mala, srednja, velika, uglovi ili smijalice usana ravna, spuštena);
– brada i profil podbradka (ravan, izdubljen);
– uši (priljubljene, klempave, veličina, resica slobodna ili spojena, priljubljena);
– zubi (njegovani, nenjegovani, kariozni, slomljeni, itd.).

U posebna obilježja spadaju sve individualne oznake kao:
– tetovaže,
– ožiljci,
– mladeži,
– depigmentacije kože (vitiligo),
– deformacije,
– funkcionalne odlike – razni tikovi, poremećaj u izgovaranju riječi, pozivne odlike.

Približno određivanje doba života kod odraslih kreće se između 5-10 godina, kod dojenčadi između 5-10 mjeseci.

Doba života za novorođenčad utvrđuje se na osnovu dužine i težine tijela.

Dužina tijela ploda od šestog mjeseca pa nadalje jednaka je petostrukom broju lunanih mjeseci. Nakon tri mjeseca po rođenju dužina je oko 60 cm, a nakon četiri godine novorođena dužina tijela je udvostručena (100 cm).
U sedmom mjesecu trudnoće plod je težak oko 800 do 1200 grama, u osmom mjesecu oko 1500 do 2000 grama, u devetom oko 2200 do 2500 grama i desetom mjesecu i oko 3000 do 3500 grama.

Starost ploda može se izračunavati na osnovu dužine pupčanika i na osnovu težine placente. U šestom mjesecu dužina pupčanika je oko 37 cm, u sedmom oko 42 cm, u osmom oko 46 cm, u devetom oko 48 cm i desetom oko 50 cm. Težina placente u šestom mjesecu je oko 676 grama, u sedmom oko 1107 grama, u osmom oko 1571 grama, u devetom oko 1940 grama i u desetom oko 2320 grama.

Starost ploda u danima može se izračunati na osnovu njegove dužine u centimetrima pomnožene sa 5,6. Isto tako starost ploda u danima može se izračunati na osnovu dužine stopala u milimetrima, ako se izmjerenoj dužini stopala u milimetrima doda 24 i podijeli sa 11.

Više elemenata odlučuje utvrđivanje doba života odraslih osoba.
Bore, odnosno naboranost kože lica i vrata, obično se pojavljuju oko očiju poslije tridesete godine života, a na vratu poslije 40-45 godina.
Orijentaciono, za utvrđivanje životnog doba mogu nam poslužiti dlake i malje. Pubertetne dlake označavaju životno doba polne zrelosti. Prosjedost dlaka počinje prosječno nakon 35 godine i to obično u sljepočnim predjelima, kasnije se javlja i na dlakama grudnog koša i brade.
Koža je iznad šezdesete godine tanja, a na nadlanim stranama šaka pojavljuju se smeđkaste mrlje (staračke mrlje, efelides).
Starački prsten (arcus senilis, gerontoxon) javlja se poslije šezdeset pet godina, a cataracta senilis može se javiti i ranije.
Nalaz zubala prve i druge denticije daje nam vrlo važne podatke za utvrđivanje životnog doba.
Izbijanje mliječnih zuba je prvo u donjoj vilici. U šestom do osmog mjeseca izbijaju prva dva donja sjekutića, zatim od osmog do desetog gornja dva sjekutića, potom gornja dva, pa donja dva sjekutića, itd. Sveukupno, to su po dva sjekutića, jedan očnjak i dva kutnjaka na svakoj strani gornje i donje vilice, kao što se vidi iz slijedeće formule:

Zubi mliječnjaci označavaju se rimskim brojevima i ima ih po deset u svakoj vilici, ukupno dvadeset.

ili arapskim brojevima

Stalni zubi označavaju se arapskim brojevima.

2.Pokazivanje.
To je najjednostavniji način identifikacije živih osoba. Ova metoda identifikacije je vrlo nepouzdana, jer subjektivnost agnoscenta često puta dovodi do pogrešne identifikacije, dobronamjerno ili zlonamjerno.
Pravilo je,
– prije pokazivanja živih osoba, treba osobe koje vrše prepoznavanje da tačno opišu opšta tjelesna svojstva, kao i eventualne posebne odlike tijela,
– pa im tek onda pokazati nepoznatu osobu.
– Isto tako, ne treba nikada pokazati nepoznatu osobu pojedinačno, nego uvijek u društvu više osoba, istoga pola i približne iste životne dobi,
To je sadržano u čl.233 ZKP:
“Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmete tražiće se od njega prvo da ih opiše i da navede znakove po kojima se razlikuje, pa će mu se tek poslije pokazati radi poznavanja, i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima”.
3. Fotografisanje.
Fotografisanje živih osoba može poslužiti za identifikaciju, ako se vrši u tri poze, sprijeda, desni profil i lijevi profil. Ako su fotografije u srazmjeri 1:10, onda su moguća antropološka mjerenja na osnovu takvih fotografija (signaletična fotografija).
4. Daktiloskopija
Dlanovi i tabani su jedini dijelovi ljudske kože sa osobenim crtežom vijugica (papillae corii cutis, christae cutis) i brazdica (sulci cutis) koje se mogu ocrtati na glatkoj površini. Daktiloskopija predstavlja najtačniji način u identifikaciji osoba na osnovu papilarnih linija.
Šare koje čine kožni grebenčići, vijugice i brazdice, nazivamo dermatoglifima.
Uglavnom postoje četiri grupe, a klasifikacija se zasniva na pravcima i oblicima koje prave vijugice. Po obliku su svodste, petljaste, spiralne i mješovite. Dakako postoje i podgrupe. Nabori koji se nalaze u koži jagodica prstiju imaju strogo individualan karakter, pa nema dvije osobe sa istim papilarnim crtežom. Ovaj crtež se formira već kod začetka i nalazi se sve dok koža ne propadne. Crtež se ne mijenja cijelim tokom života, zadržava isti oblik od rođenja pa do smrti. Pored vještačkih otisaka prstiju (preko metalne ploče nagaravljene crnom bojom) postoje i prirodni otisci, koji imaju poseban značaj u kriminalističkoj praksi. To su otisci papilarnih vijugica, učinjeni nenamjerno na nekoj glatkoj površini, na staklu i slično, a zahvaljujući prisustvu produkata znojnih i lojnih žlijezda.
Sem za identifikaciju, šare se mogu upotrijebiti i za dokazivanje očinstva.

B. IDENTIFIKACIJA LEŠEVA
Identifikacija mrtvih osoba vrši se u svim slučajevima, ako identitet nije poznat, kod leševa nađenih u vodi, šumi, zatim nepoznati zadešeni u požaru, zemljotresu, sudaru, itd.
Identifikacija leševa, ako je leš čitav, obavlja se na isti način kao identifikacija živih osoba. To je opisivanje, pokazivanje, fotografisanje i daktiloskopija.
1. Opisivanje
Osnov za identifikaciju leša, čini spoljašnji pregled leša, kao i unutrašnji pregled. Spoljašnji pregled ne razlikuje se mnogo od ličnog opisa kod živih. Unutrašnji nalaz treba da sadrži sve patološko anatomske promjene, kao i razna fiziološka stanja (stanje varenja, menstruacija, graviditet, itd.) koja mogu biti iskorištena za identifikaciju. Ustvari, opisivanje leša, jeste zapisnik o pregledu i obdukciji leša.
Prilikom opisivanja leša, najveće poteškoće zadaje utvrđivanje doba života. Kod trulih, raspadnutih ili raskomadanih leševa, jedini način za utvrđivanje životnog doba jesu posebne karakteristike na kosturu, kao i promjene na arterijskim krvnim sudovima.
2. Pokazivanje.
Kao i kod živih, pokazivanje leševa je najprostiji način identifikacije. Usljed neobičnosti situacije, ovaj metod identifikacije još je nesigurniji i nepouzdaniji, nego kod identifikacije živih. I kod prepoznavanja mrtvih, važe iste smjernice kao i kod prepoznavanja živih. Naime, prije pokazivanja leša, treba opisati sva tjelesna svojstva i posebna obilježja, odjeću, kao i ostale stvari i predmete koji pripadaju uz leš, pa tek onda pokazati leš. Ipak pri svemu tome vrlo su česte greške u identifikaciji. Pri opisu leša, naročitu pažnju treba obratiti zubalu, i uporedbom stanja zubala na lešu, sa zubalom u zubarskom kartonu (ukoliko postoji) sa sigurnošću omogućuje identifikaciju leša.
3. Fotografisanje.
Fotografisanje se vrši prije svake obdukcije leša. Lješ se fotografiše u cjelini, a zatim se posebno fotografišu pojedini dijelovi tijela. Radi lakše identifikacije, treba izvršiti toaletu leša.
– Očni kapci treba da su otvoreni, a usta zatvorena.
– Stavljanjem nekoliko kapi glicerina između kapaka oka postiže se približno zaživotni sjaj očiju.
– Kosa treba da je začeljana.
– Eventualne ozljede na vidljivom dijelu glave treba na neki način prikriti, revidirati šivanjem ili lijepljenjem.
4. Daktiloskopija.
Kao i kod živih, to je najpouzdaniji način identifikacije, i izvodi se uvijek, ukoliko je epidermis na prstima očuvan. Ako je epidermis neoštećen ili je naboran od maceracije, usljed boravka leša u vodi, nabori se mogu izravnati ubrizgavanjem glicerina ili nekog drugog sredstva u tkivo ispod kože vrhova prstiju. Međutim, ako je epidermis oštećen, ili ako ga na jagodicama prstiju nema (“mrtvačka rukavica”) , onda se uzimanje otisaka u takvim slučajevima ne može napraviti.

C. IDENTIFIKACIJA DIJELOVA LEŠA
Identifikacija svježih leševa, ne daje toliko poteškoća kao identifikacija raspadnutih leševa ili raskomadanih leševa. Sastoji se u utvrđivanju pola i životne dobi, kao i visine tijela.
1. Određivanje pola
Kosti muške osobe su prosječno veće, deblje i duže, i grebeni na kostima su izraženiji nego kod kostiju ženskih osoba.
Lobanja je kod muških prosječno veća i čeono nosni ugao je izraženiji, kod ženskih je lagana krivina. Donja vilica kod mukih razvijenija, grbavija a alveolarni lukovi su jače izraženi.
Najsigurniji i najtačniji podaci mogu se dobiti pregledom karlice (pelvis).
ulaz u karlicu kod muških je srcolik uzak i povišen a kod ženskih jajast širok i snižen.
ugao između donjih krakova stidne kosti oštriji je kod muških .
ugao vrata butnjače (ugao između dijafize i vrata) kod muških je veći (125-135 stepeni) kod ženskih je manji (110-125).
acetabulum je kod muških širi kod ženski uži. sakrum je duži i uži kod muških kraći i širi kod ženskih.
foramen obturatum kod muških je jajast a kod ženskih trouglast.
incisura ishiadica major je pod oštrim uglom kod muških a pod pravim uglom kod ženskih
2. Određivanje doba života
Za utvrđivanje doba života kod leševa sem smjernica za utvrđivanje doba života kod živih postoje i druga mjerila koja se mogu dobiti obdukovanjem jezgre okoštavanja, spojonost epifiza sa dijafizama, i sraslost šavova.Šavovi krova lobanje koronarni, sagitalni i lambdoidni sraštavaju u etapama.
Čeoni šav okoštava u ranom djetinjstvu.
Koronarni šav: prednji dio od 40-50 god., srednji oko 60 g., vanjski 30-40 g.
Sagitalni šav: prednji dio oko 40-50 g., druga četvrtina 30-40 g., treća četvrtina 20-30 g., zadnji dio 30-40 g.
Lambdoidni šav: prva trećina oko 50 g., srednja poslije 50 g. i donja trećina oko 50 god.
Epifiza humerusa odvojena je od dijafize kod djece, spojene su hrskavicom do 15 odnosno 16 godine. Koštana granica se vidi do 22 godine, potom granica dijafize i epifize se ne vidi.

3. Određivanje visine tijela
Kod postojanja samo kostura, a bez mekih tkiva, dužina tijela se može izračunati, ako se dužini kostura doda 3-5 cm.
Dužina kostura može se dobiti iz dužine cjevastih kostiju, kada se
njihova dužina pomnoži sa određenim koeficijentom.
Za muški pol, koeficijent je
– za femur 3,66,
– tibiju 4,53,
– fibulu 4,58,
– humerus 5,06,
– radius 6,88,
– ulnu 6,41.
Za ženske kosti taj koeficijent je nešto veći.

Za izračunavanje dužine ploda (novorođenčeta) može poslužiti formula po Baltazaru:
– visina = 8 cm + 5,6 x dužina dijafize femura
– visina = 8 cm + 6,5 x dužina dijafize tibije
– visina = 8 cm + 6,5 x dužina dijafize humerusa

Osim opštih podataka, određivanje pola, životne dobi i visine tijela, treba utvrditi i individualne karakteristike nepoznatog leša, kako bi identifikacija bila što pouzdanija.

Stari prelomi, ostavljaju tragove (koštani žulj, kalus) koji upoređivanjem sa RTG snimcima, ukoliko postoje, mogu poslužiti kao pouzdan pokazatelj za identifikaciju.

Isto tako nalaz na zubalu, tetovaže, pigmentacije, nevusi i drugo mogu biti od ogromnog značaja u identifikaciji leša ili dijelova leša.

Superpozicija ili superimpozicija omogućuje identifikaciju leša, upoređivanjem fotografije lobanje nepoznatog leša sa fotografijom nestale osobe (lobanja se fotografiše u istom položaju kao što je položaj glave osobe na fotografiji). Poklapanje oblika kostiju lobanje i lica sa odgovarajućim dijelovima glave i lica na
fotografiji, drugim riječima poklapanje kontura lobanje sa konturama kože glave i lica na fotografiji, mogu poslužiti u dokazu identičnosti osobe.

D. IDENTIFIKACIJA ODJEĆE I STVARI
Opisivanje predmeta i stvari nađenih kod nepoznatih leševa, ima veći značaj nego kod nepoznatih živih. Odjeća kao predmet sudsko-medicinskog vještačenja, sem u identifikaciji, može biti predmet vještačenja u slučajevima diferenciranja povreda, zatim kod porođaja i pobačaja, kod polnih delikata (obljuba, nasilni snošaj), kod razlikovanja ubistva, samoubistva i zadesa.
Pregledom odjeće treba konstatovati:
– veličinu odijela i veša, kroj (muški, ženski, seoski, varoški),
– vrsta tkanine (štof, sukno, platno),
– materijal (vuna, lan, najlon, plastika),
– postavu (etikete, inicijali),
– dugmad, kragnu, kravatu, korset, pojas, opasač, preglicu, čarape, obuću.
Zatim pregledati sastavne dijelove odjeće, maramice, rukavice, predmete u odjeći, novac, dragocjenosti, pribor za pušenje, časovnik, dokumenta, pisma.
Osim opisivanja, nađene stvari mogu se fotografisati.

E. IDENTIFIKACIJA OČINSTVA
Očinstvo (paternitas) može se posmatrati sa pravnog i sa biološkog (sudsko-medicinskog) gledišta.
Po zakonu, dijete rođeno u braku važi kao bračno. U biološkom smislu otac djeteta je onaj muškarac, čiji su spermiji oplodili jajnu stanicu iz koje se dijete razvilo.
Analogno očinstvu, maternitas se odnosi na utvrđivanje majke djeteta. To dolazi u obzir, ako postoji sumnja za zamjenu djece u porodilištima, ili ako su djeca zamijenjena na neki drugi način. Znatno rjeđe postavlja se pitanje materinstva – maternitas, nego što se to postavlja u slučajevima očinstva – paternitas.

Za isključivanje, odnosno utvrđivanje očinstva, može se primijeniti više metoda:

1. VRIJEME PROVJERAVANJA OPLODNE MOĆI (POTENTIA GERMINALIS), odnosno vrijeme koncepcije, mora se poklapati sa vremenom dana rođenja djeteta. Ovaj način identifikacije očinstva je vrlo nesiguran, iz razloga, što se provjeravanje oplodne moći, odnosno vremena koncepcije, vrši retrogradno, pa se ova metoda upotrebljava iznimno.

2. UTVRĐIVANJE VREMENA KONCEPCIJE (DOBA ZAČEĆA), na osnovu tjelesne razvijenosti novorođenčeta i trajanja trudnoće. Ova metoda identifikacije, može se primijeniti samo onda, ako znamo tačan izgled novorođenčeta pri rođenju. Bez značaja je, ako presumptivni otac, u vrijeme začeća djeteta, dokaže za to vrijeme svoju odvojenost od supruge.

3. ANTROPOLOŠKI PREGLED NA OSNOVU SLIČNOSTI DJETETA SA MAJKOM I PRESUMPTIVNIM OCEM. Upoređuju se antropomorfološke osobine glave, šaka i stopala djeteta, majke i presumptivnog oca. Postoji preko 200 parametara za antropomorfološki pregled. To su oblik glave i potiljka, zatim kosa, lice, čelo, obrve, otvor očnih kapaka, očne jabučice, dužice, nos, usta, usne, zubi, bradak, uši (kozlac, pakozlac, rub, pa-rub, međukozlački usjek, resica), čeono nosni profil i nosno usneni profil, vilice, šake, prsti (kažiprst i domali prst), nokti, dlan (šare na dlanu), stopala (prsti, nokti, svod stopala, linija vrhova prstiju), hod i dr.

4. IZNALAŽENJE KOD DJETETA I PRESUMPTIVNOG OCA ISTIH NASLJEDNIH MALFORMACIJA, odnosno patoloških osobina, čiji je modus nasljeđivanja poznat. To su: syndactilia, brachydactilia; ptosis palpebrae, psoriasis vulgaris, microcephalia, progenia, itd., Sve ove kao i druge anomalije mogu poslužiti kao vjerovatni dokazi očinstva,.

5. IDENTIFIKACIJA NA OSNOVU NASLJEDNO BIOLOŠKIH OSOBINA, koje dijete nasljeđuje od majke i oca. Vrši se određivanjem krvnih grupa i serumskih faktora, i određivanjem tkivnih grupa (HLA tijela). Za hematološku analizu treba uzeti krv, majke, djeteta i presuroptivnog oca. Hematološkim analizama ne može se sa sigurnošću utvrditi očinstvo, ali se u slučaju neslaganja genetskih faktora može samo isključiti. Ako dijete ima neki dominantni faktor, a tog faktora nema niti majka niti presumptivni otac, onda taj faktor dijete je moglo naslijediti samo od neke druge osobe, i prema tome presumptivni otac se može isključiti iz očinstva.[/lang_ba]