Sprječavanje odbacivanja transplantata

Dva su glavna načina kojima se nastoji sprječiti odbacivanje transplantata:

• postizanje što veće tkivne podudarnosti davatelja i primatelja
• imunološka supresija primatelja

Najpoželjniji način za sprječavanje odbacivanja transplantata je postizanje dovoljne genske/antigenske podudarnosti između davatelja i primatelja, npr. kao u jednojajnih blizanaca. Te su mogućnosti, međutim, vrlo rijetke pa se u praksi nastoji postići što veća podudarnost glavnih antigena tkivne podudarnosti, te se prije presađivanja takva podudarnost provjerava tzv. tipizacijom tkiva, metodom reakcije pomiješanih limfocita (“mixed lymphocyte reaction”, MLR) ili, u novije vrijeme, metodom lančane reakcije polimerazom (“polymerase chain reaction”, PCR). Provjera svih antigena MHC u praksi nije moguća, no dobro prihvaćanje presađenog tkiva/organa postiže se već ako se davatelj i primatelj podudaraju u antigenima MHC-II (posebno u HLA-DR), budući da oni izravno aktiviraju limfocite TH primatelja.

Pri izazivanju imunosupresije postoje dva osnovna pristupa: nespecifična imunosupresija i imunosupresija specifična za antigen. Nespecifičnom se imunosupresijom slabi opća imunost bolesnika i čini ga se osjetljivijim na infekcije. Stoga danas metode imunosupresije nastoje biti što je moguće selektivnije, nastojeći inaktivirati limfocite specifične za antigene davatelja, a ostale stanice ostaviti nedirnutima. Od nespecifičnih se agenasa najčešće upotrebljavaju:

• Steroidi – djeluju protuupalno, t.j. suprimiraju aktivirane makrofage, ometaju funkcije stanica APC, potiskuju ekspresiju antigena MHC
• Ciklosporin – glavno mu je djelovanje kočenje aktivnosti TH-stanica, t.j. lučenja citokina
• Azatioprin – djeluje antiproliferativno te koči i umnažanje limfocita nužno za djelotvoran imunološki odgovor,
• Selektivniji nespecifični agensi poput antitijela protiv CD3, CD4, CD8 i protiv receptora za IL-2, kojima se eliminiraju ili inaktiviraju stanice što nose spomenute biljege.