Insuficijencija srca

Insuficijencija srca
Insuficijencija srca

Definicija

Insuficijencija srca ili dekompenzacija srca, je stanje u kome srce nije sposobno da održava adekvatan minutni volumen prema metaboličkim poterabama organizma, uprkos uključivanju svih kompenzatornih i rezervnih mehanizama.

Takvo srce, nije sposobno da u stanjima fizičkog napora, anemiji i drugim povećanim metaboličkim potrebama, odgovori povećanjem minutnog volumena.

Srce održava adekvatan minutni volumen pomoću regulatornih mehanizama, kakvi su:

  • simpatikus
  • endokrini sistem
  • periferni krvni sudovi

Insuficijentno srce nije u stanju ni da, uz pomoć srčane rezerve, obezbijedi potreban minutni volumen.

Povećano je oslobađanje noradrenalina iz simpatičkih sinapsi, a smanjen je njegov klirens u cirkulaciji. To dovodi do ­ povećanja noradrenalina u plazmi, sa normalnih 150pg/ml, čak na 2000pg/ml. Međutim, nivo noradrenalina preko 600pg/ml je opasan, jer može dovesti do aritmija i predispozicija za hipokaliemiju.

Sistem renin-angiotenzin aldosteron aktivira se u srčanoj insuficijenciji (uslijed smanjenog minutnog volumena, smanjenog protoka kroz bubrege i smanjenju izlučivanja vode i natrijuma)

Angiotenzin II ima više efekata:

  • vazikonstrikcija perifernih arteriola
  • oslobađanje ADH iz neurohipofize
  • olakšavanje oslobađanja noradrenalina iz simpatičkih završetaka
  • povećana osijetljivost krvnih sudova na noradrenalin
  • kontrakcija eferentne arteriole u glomerulima
  • hipertrofija miokarda
  • oslobađanje aldosterona
  • stimulacija osijećaja žeđi

OSLOBAĐANJE VAZODILATATORA U KRV dešava se u srčanoj  insuficijenciji.

ATRIJALNI NATRIURETIČKI FAKTOR koji se oslobađa u pretkomori, DOPAMIN iz simpatičkih neurona i PROSTAGLANDINI u bubrezima su supstance koje doprinose vazodilataciji u koronarnim, cerebralnim, mezenteričnim i bubrežnim krvnim sudovima, nasuprot vazokonstrikciji, koja se događa na periferiji.

DILATACIJA SRCA je, takođe, vrsta adaptacionog mehanizma (tj srčane rezerve), koji sliči povećanju srčanog rada i minutnog volumena.

Uslijed ­ veće količine krvi u komorama na kraju dijastole (rezidualni volumen), zidovi komora se više rastežu i srce se dilatira. Veće punjenje komora nastaje uslijed većeg priliva krvi u srce (vazokonstrikcija venula i veći volumen u opticaju), uslijed regurgitovane krvi (npr u mitralnoj ili aortnoj regurgitaciji) ili uslijed uvećanja rezidualnog volumena komora pri nedovoljno efikasnoj komorskoj kontrakciji

Mehanizam dilatacije će važiti do određenog stepena, preko toga dolazi do smanjenja minutnog volumena.

Hipertrofija miokarda, naročito komora, posebno je izražena kada treba savladati otpor pri sistoli (npr uslijed suženja arterijskog ušća ili hipertenzije u odgovarajućoj arteriji, koja je poznata kao SISTOLNO OPTEREĆENJE ili AFTERLOAD) ili kada je ­ količina krvi u komorama na kraju dijastole, tj uslijed DIJASTOLNOG OPTEREĆENJA ili PRELOAD.

Koronarni krvotok predstavlja, takođe, jedan vid rezerve srca. Pri povećanom srčanom radu, protok krvi kroz koronarni sistem znatno se povećava, zahvaljujući dilataciji koronarnih aretrija i otvaranju velikog broja kapilara i sinusoida (koji su obično zatvoreni pri normalnom radu srca).

Na veličinu koronarnog protoka utiču:

  • udarni volumen lijeve komore
  • visina pritiska u aorti
  • stepen potrošnje O2

Hipoksija u miokardu reguliše dilataciju arteriola i kapilara, odnosno vaskularnu rezistenciju miokarda. Pri opterećanju miokarda, povećava se arteriovenska razlika O2 (sa 5-6 na  10-14 vol%), uslijed sporijeg oticanja krvi kroz tkiva. Miokard je sposoban da u nedostatku O2 koristi ANAEROBNE PROCESE SINTEZE ATP, TO JE tzv ANAEROBNA REZERVA MIOKARDA.

OSNOVNI RAZLOG ZA POJAVU SRČANE INSUFICIJENCIJE, bez obzira na anatomske lezije, SMANJENA JE KONTRAKTILNA SPOSOBNOST MIOKARDA.

Uslijed nedovoljne kontrakcije, smanjuje se i udarni volumen kojim lijeva komora izbacuje krv u aortu (kada se govori o lijevom srcu), a istovremeno se povećava količina rezidualne krvi u komori. To dovodi do povećanja krvnog pritiska na kraju dijastole u komori , ENDDIJASTOLNI PRITISAK, što je prvi znak početka insuficijencije lijeve komore. Poslijedica toga je porast pritiska u lijevoj komori, plućnim venama i kapilarima, odnosno staza krvi retrogradno od lezije (insufizicencije) u lijevoj komori. Iste promijene dešavaju se u srcu kod insuficijencije desne komore.

Referentne veličine u srčanoj insuficijenciji

  • Parametar insuficijencije lijeve komore je povećanje enddijastolnog pritiska u lijevoj komori iznad 1,6-1,8kPa (12 mmHg), a u insuficijenciji desne komore, ta granična vrednost je  1,6 kPa (8 mmHg)
  • Određivanje EF (ejekcione frakcije) EF = udarni volumen lijeve komore / zapremina lijeve komore na kraju dijastole. T1EF je procenat enddijastolnog volumena, koji se tokom sistole istisne u krvotok. EF normalno iznosi 60-80%, a kada padne ispod toga, ukazuje na srčanu insuficijenciju
  • Brzina skraćivanja miofibrila je važno mijerilo kontraktilnosti lijeve komore. Od stepena brzine skraćivanja, zavisi i brzina kojom raste pritisak u lijevoj komori. K=P / T   što je manji stepen podizanja pritiska u lijevoj komori u jedinici vremena, to je kontraktilnos više snižena.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.