Pomozimo porodici Soče!

Radio Studio88 organizovat će ovog vikenda akciju prikupljanja pomoći za peteročlanu porodicu Soče iz Čitluka, koja živi na rubu egzistencije.

“Svi oni koji su voljni pomoći porodici Soče mogu u subotu i nedjelju, 19. i 20. novembra, doći u redakciju radija Studio88, u Ulici Alekse Šantica 14 u Mostaru.

Pomoć u vidu prehrambenih proizvoda, odjeće, obuće ili higijenskih potrepština za porodicu Soče prikupljat ćemo u vremenu od 9 do 13 sati”, navodi se u saopćenju radija Studio88.

Porodici Soče možete pomoći i uplatama na račun kod UniCredit banke:
Božo Soče
Transakcijski račun: 3381202502287284

U selu Donji mali Ograđenik pokraj Čitluka živi peteročlana porodica Soče. Otac Božo je ratni vojni invalid; ni on ni supruga Svjetlana nisu zaposleni, a odgajaju troje djece. Božina invalidnina trenutno iznosi 50 KM, što nikako nije dovoljno za normalan život porodice.

“Teško je. Kad djeca kažu ‘mama, daj mi za sendvič ili pola sendviča’, a ti nemaš, srce ti se para…”, sa suzama u očima priča Svjetlana.

Obraćala se Svjetlana na nekoliko adresa, u nadi da će poboljšati status, ali bezuspješno: “Obraćala sam se Centru za socijalni rad, rekli su mi da imam pravo na 150 KM dva puta godišnje. Tražila sam da nas oslobode plaćanja markica u zdravstvenim knjižicama – nisam imala pravo. Tražila sam od načelnika općine da mi djecu oslobodi plaćanja školskog prijevoza – rekao je da on nema takve ovlasti. Gdje sam god pokucala, odgovor je bio – nemam pravo…”.

Status Svjetlaninog muža Bože kao invalida nije riješen. Posljednjih godina njegova invalidnina iznosi 51 KM. Za penziju je dobio odbijenicu, na što su uložili žalbu, međutim, odgovora ni na to nema. “Za žalbu sam morala uplatiti 130 KM. Uplatila sam to u februaru, novcem kojeg mi je obezbijedio načelnik općine, ali nikakvog odgovora još nema”, objašnjava Svjetlana.

Vrata federalnog ministra za pitanja boraca Zukana Heleza, vrata premijera Federacije Nermina Nikšića, vrata Dragana Čovića i Bože Ljubića, za Svjetlanu su ostajala zatvorena: “Išla sam u Sarajevo u Vladu, nisu me primili. Pisala sam Helezu i Nikšiću, nikad mi nisu odgovorili. U Čovića i Ljubića su mi rekli da nemaju para…”.

Božana ide u peti, a Marko u sedmi razred osnovne škole. Stojan je u drugom razredu srednje škole, uči za automehaničara. Do svojih škola vozare, a nisu bili u mogućnosti nabaviti ni sve knjige ni školski pribor.

Svjetlani nije ostalo ništa drugo nego pouzdati se u pomoć dobrih ljudi: “Molim sve dobre ljude koji mogu, da nam pomognu, nije bitno kako i koliko. Ko je roditelj, shvatiće me. Znam da bogat ne razumije sirohama, ni sit gladnoga, ali se nadam da ima dobrih ljudi koji će pomoći…”.