Ektropion grlića
Grlić materice je po svom položaju i građi izloženiji infekciji više od drugih unutrašnjih polnih organa žene. On pri tome služi kao izvesna barijera, a ujedno i kao prenosilac infekcije na gornje delove genitalnog trakta.
Vaginalni deo grlića obložen je pločasto-slojevitim epitelom koji ne orožava. Unutrašnja površina grlića koja uokviruje cervikalni kanal obložena je jednoslojnim cilindričnim epitelom sa endocervikalnim žlezdama. Smena cilindričnog sa pločastoslojevitim epitelom vrši se u nivou vanjskog ušća materice.
Prema najnovijim shvatanjima, mesto smene epitela nije stalno, već se tokom života u izvesnoj meri pomera.
U detinjstvu epitel se smenjuje u nivou vanjskog ušća
u generativnoj periodi cilindrični u potiskuje pločasti epitel, te dolazi do njegovog izlaska i širenja izvan cervikalnog kanala, odnosno do stvaranja neznatnog fiziološkog ektropiona,
da bi se u starosti cilindrični epitel vratio u cervikalni kanal, a pločasti epitel ponovo pokrio spoljnu površinu grlića, sve do spoljnog ušća materice, a ponekad se čak malo i uvuče u izlazni deo cervikalnog kanala.
Zato treba znati da je ektropion u izvesnoj meri fiziološka pojava u doba pune polne zrelosti žene, iako iza svakog ektropiona može da se krije početni karcinom grlića materice, zbog čega lekar u takvim slučajevima uvek mora biti oprezan.
Ukoliko je, pored toga, ono u izvesnoj meri još i otvoreno, može se dobiti pogrešan utisak postojanja erozije na grliću, dok se, u stvari, samo radi o izvrtanju (ektropionu) endocervikalne sluznice. – zeko dodo iz priče o erozijama grlića.
Cervicitis
Upala grlića je oboljenje koje se češće javlja kod žena koje su rađale nego kod nerotkinja.
Predisponirajući faktori su porođajne povrede i rascepi na grliću, kao i oštećenja sluznice endocerviksa pri instrumentalnim manipulacijama. Pri tome se najčešće misli na instrumentalnu forsiranu dilataciju cervikalnog kanala upotrebom laminarija, metalnih dilatatora ili tamponade cervikalnog kanala.
Najčešći uzročnici cervicitisa su strepto i stafilokoke, e. coli i gonokok. Za razliku od uzročnika banalne infekcije, gonokok se uglavnom prenosi polnim opštenjem. Kako je sluzokoža vagine polno zrele žene otporna na gonokoknu infekciju, gonokok se usađuje oko spoljnog ušća uretre i na endocerviksu. On prodire u dubinu žlezda cervikalnog kanala, oštećuje epitel i dovodi do pojačanog lučenja pretežno gnojnog žutozelenog sekreta.
Akutni cervcitis
Bez obzira na izazivače infekcije, kod akutnog cervicitisa grlić je edematozan, svetlocrvene površine, sa pojačanom sluzavo-gnojnom sekrecijom iz spoljnog ušća materice. Grlić je na dodir mekši i osetljiv. Bolesnice se žale na jak bol u krstima i obilno bjelo pranje
Lečenje akutnog cervicitisa sprovodi se parenteralnim i lokalnim davanjem antibiotika ili sulfamidskih preparata. Najbolje je po antibiogramu.
Lokalna aplikacija antibiotika ili sulfamida može se vršiti u vidu aerosol, zaprašivanja ili stavljanja tampona od gaze natopljene rastvorom odgovarajućih antibiotika.
Treba naglasiti da cervicitis, naročito dok je u akutnoj fazi, pa i kasnije, predstavlja stalnu opasnost za unutrašnje polne organe žene i organe male karlice na koje se može preneti infekcija.
Hronični cervicitis
Kod hroničnog cervicitisa edem grlića je znatno manji, sekrecija je smanjena, sekret je tečniji, žućkastobeličast. Bolesnica ne oseća bolove. Oko spoljnog ušća grlića cesto se zapaža pseudoerozija svetlocrvene boje. Glavni simptom hroničnog cervicitisa je pojačano belo pranje praćeno većom ili manjom količinom staklastog sekreta. Obilna sekrecija često dovodi do sekundarne infekcije vagine i vulve, sa simptomima koji je prate
Pri pregledu pomoću ekartera kod takvih bolesnica oko spoljnog ušća može da se vidi promena koja se naziva erozija grlića. Tu se retko radi o pravim defektima epitela vaginalne porcije, odnosno o ulceracijama nazvanim prave erozije (erosio vera), već su u pitanju metaplazije cilindričnog epitela endocerviksa na spoljnoj površini grlića.
Hronični cervicitis leci se vaginalnim ispiranjem, lokalnom primenom antibiotika i sulfanomida prema već određenom antibiogramu. Osim toga, dolaze u obzir i drugi oblici terapije opisani u delu o eroziji grlića materice.
Erozije grlića materice
Pod pravim erozijama podrazumeva se defekt sluznice grlića materice. Takve erozije su veoma retke i obično se u takvim slučajevima radi o nekom specifičnom oboljenju.
Pseudoerozije koje se takođe često zovu erozije i o njima se ustvari ovdje priča – su mnogo češće. To su samo crvenkaste površine oko spoljnog ušća materice, a na defekt sluznice, a u stvari su polja metaplazije cilindričnog epitela endocerviksa na mjestima gdje bi trebo biti pločasti vaginalni epitel. Zbog toga je bolje, ove promene nazvati eritroplakije.
Simptomatologija pseudoerozije grlića materice veoma je oskudna. Palpatorno se pri unutrašnjem pregledu pseudoerozija ili eritroplakija ne može otkriti, jer je njena površina glatka. Ona se otkriva pregledom pomoću vaginalnih ekartera ili spekuluma.
Često se udružuje sa cervicitisom i endocervicitisom, jasno preovladuju simptomi ove upale. Zato pseudoeroziju grlića materice najčešće prati manje ili više izražena leukoreja. Ako krvari na dodir znak je postojanja malignog oboljenja.
Sama po sebi pseudoerozija grlića materice nije opasno oboljenje. Ona se uspešno leči i nema naročitu simptomatologiju ali se mora imati na umu da se iza svake pseudoerozije može kriti karcinom grlića materice,
Da bi se postavila blagovremena dijagnoza, svaku ženu pri ginekološkom pregledu treba najpre pregledati pomoću spekuluma, a svaku eritroplakiju na grliću treba shvatiti kao potencijalno malignu.
izvršiti pregled sekreta po metodi Papanikolaua i
uraditi Šilerovu jodnu probu i
kolposkopiju.
Uzeti isječan za histološki pregled – ako se sumnja na malignitet i pored korišćenja ove gornje tri metode ne isključi
Lečenje.
U lečenju bolesnica sa pseudoerozijom grlića materice treba voditi računa o sledećem.
TU OBIČNO POSTOJI INFEKCIJA KOJU TREBA SUZBITI – indentifikovati uzročnika, vaginalna ispiranja i medikamenti – kao kod kolpitisa
TREBA UNIŠTITI CILINDRIČAN EPITEL KOJI JE METAPLAZIRAO, i time omogućiti povratak pločasto-slojevitog epitela na površinu grlića materice.
Tuširanje 5% rastvorom srebro-nitrata jednom na pet dana, ukupno šest puta. – uništava cilindričan epitel
Albotil – vrlo dobri rezultati u lečenju pseudoerozija grlića materice postižu, onse u tečnom stanju koristi za premazivanje eritroplakije na grliću materice. Premazivanje albotilom ponavlja se više puta, sa pauzama od 4-5 dana.
Elektrokoagulacija ili krioterapija – ako prethodne ne poluče rezultate
Konizacija – operativno opsecanje i odstranjivanje sluznice sa cilindričnim epitelom oko spoljnog ušća materice. Operativno lečenje naročito se preporučuje kada pored pseudoerozija postoji hipertrofija ili deformacija grlića. Smaknuta sluznica ima oblik konusa, te se ova intervencija naziva konizacija.
Nabotove ciste ili jajašca – Po odstranjenju cilindričnog epitela i zaposedanju površine erozije pločasto-slojevitim epitelom, u toku terapije ili prilikom spontanog izlečenja, ispod pločastog epitela mogu da zaostanu i da se zatvore duboke žlezde cilindričnog epitela koje na taj način ostaju bez svojih izvodnih kanala. One i dalje luče sekret koji se zadržava u njima i rasteže im zidove, te se u sluznici vide okrugle, čvrste tvorevine, obično veličine zrna graška, žućkaste boje, napunjene gustim sluzavim sekretom. Tako one nastaju retencijom sekreta. One se takode mogu naći i kod bolesnica sa nelečenim dugotrajnim hroničnim cervicitisom. Treba ih proseći i na taj način isprazniti ili, još bolje, odstraniti, jer se smatra da je njihov pločasti epitel veoma sklon malignoj degeneraciji.
Erosio vera – prava erozija – ako se dokaže da na grliću materice zaista pravi defekt sluznice, treba ga lečiti održavanjem adekvatne lične higijene žene i vaginalnim ispiranjem blagim rastvorom antiseptičkih sredstava. Na taj način pomaže se brza epitelizacija ogoljene površine.
Cervikalni polip
To je jezičasta, malena, trošna tvorevina veličine zrna pšenice do veličine pasulja, koja se nalazi u cervikalnom kanalu u nivou spoljnog ušća ili viri u vaginu. U stvari, tu se radi o hiperplaziji sluznice endocerviksa, bogate sitnim krvnim sudovima.
Sem povremenih kontaktnih krvarenja, koja nastaju zbog trošnosti površine polipa, cervikalni polip gotovo redovno dovodi do pojačanja sekrecije iz cervikalnog kanala. Sekret je sluzav, viskozan, retko sukrvičav.
Veoma važno, u diferencijalnoj dijagnozi dolazi u obzir i rak grlića materice, zbog čega svaki cervikalni polip treba ozbiljno shvatiti, obavezno operativno odstraniti i poslati na histološki pregled.
Cervikalni polip odstranjuje se najčešće makazama ili korncangama pri čemu se preseče ili prekine peteljka na kojoj visi.
Endometritis
Upala sluznice materice
U akutnoj fazi, pogođen samo površni funkcionalni sloj endometrijuma.
U subakutnoj i hroničnoj fazi bolesti kada je upalnim procesom zahvaćen i bazalni sloj endometrijuma, postojeća upala sluznice materice obično je praćeno upalnim promenama i na miometrijumu, pa čak i perimetrijumu, te je, dakle, endometritis često udružen sa miometritisom i perimetritisom.
Inače, endometritis nije retko oboljenje. Naročito se često sreće u puerperijumu, poslje pobačaja, poslje drugih intrauterinih intervencija, posle menstruacije ako se za vreme nje ne sprovode higijenske mere, i kao posljedica endocervicitisa. Ili kao postojanja inficiranih intrauterinih tumora.
Uzročnici banalnog endometritisa su najčešće gonokoke, strepto- i stafilokoke, e. coli.
Speicifični tuberkulozni endometritis – izaziva myc. tuberculosis.
Gonokokni endometritis – prenosi se polnim odnosom i najpre usađuje u endometrijum grlića materice, pa odatle prodire u sluznicu tela materice, izazivajući gonoroični endometritis. Kako se površni sloj sluznice materice, deskvamiše pri svakoj menstruaciji, gonoroična infekcija se ne zadržava dugo na endometrijumu, već
ili prodire naviše i prelazi na sluznicu jajovoda
ili vremenom dolazi do samoizlečenja.
Endometritis izazvan drugim uzročnicima
Patogene klice se nakon unošenja – kriminalni abortus, intrauterina intervencija itd. –
najpre nastanjuju na mestima oštećenja sluznice materice ili, ako je reč o puerperalnom endometritisu, na mestu usađivanja posteljice. Odatle se šire na celu sluznicu i na sam zid materice.
Sluznica materice postaje edematozna, rastresita i hiperemična. Iz šupljine uterusa kroz cervikalni kanal ističe sluzavo-gnojav, katkad i sukrvičast sekret.
Jače izražena upale mogu dovesti i do stvaranja ulceracija čak i difuznih ulceracija, tako da cela unutrašnja površina materice može da predstavlja zagnojenu ranu.
Enometritis se rijetko javlja izolovan, često dovodi do infiltracije miometrijuma i do mestimiče degeneracije pojedinačnih mišićnih vlakana, sa postepenim razvojem vezivnog tkiva u miometrijumu, te on postaje funkcionalno manje vredan. Osim toga može nastati i zahvatanja tuba i salpingitisa
AKUTNI ENDOMETRITIS
najvažniji simptom je oskudno krvarenje iz materice koje se javlja posle pobačaja ili porođaja i koje ne prestaje više dana po obavljenoj intervenciji.
Osim toga, kod subakutnih i hroničnih oblika endometritisa postoje i produžena, katkad obilna menstrualna krvarenja, kao i krvarenja između menstruacija.
Dijagnoza
Anamneza
– bolesnica nedavno imala pobačaj, težak ili instrumentalno dovršen porođaj ili neku intrauterinu instrumentalnu intervenciju.
– posle toga su se javila produžena ili neuredna krvarenja i kasnija dugotrajna pojačana menstrualna krvarenja.
Objektivni pregled
– palpatorni nalaz na genitalnim organima nije karakterističan.
– materica je najčešće lako povećana i nešto mekša i osetljiva.
– opšte stanje ukoliko je proces ograničen samo na matericu, obično nije ili je vrlo malo poremećeno. Temperatura je retko i neznatno povišena,
Histološki pregled
– simptomi i objektivan nalaz su nekarakteristični te je često neophodan histološki pregled
HRONIČNI ENDOMETRITIS
Ukoliko se lečenje akutnog ne sprovede kako valja ili ne dođe do spontanog izlečenja, infekcija se može stišati i preći u hroničnu.
Tada je
materica u izvesnoj meri stalno povećana,
njena je sluznica atrofična ili hipertrofična i infiltrirana pretežno limfocitarnom i plazmaćelijskom infiltracijom.
od simptoma su najvažniji:
menstrualni poremećaji, koji se mogu ispoljavati u vidu amenoreje, menoragije, pa sve do potpuno neurednih krvarenja karakterističnih za hemoragičnu metropatiju
LEČENJE
Kod endometritisa u akutnoj fazi ženu treba staviti u postelju, sa kesom leda ili hladnim oblogama u predelu donjeg dela trbuha. Od lekova treba nekoliko dana davati antibiotike u kombinaciji sa uterotonicima. Pored toga, radi brže i potpunije obnove endometrijuma treba nekoliko dana oralnim ili paranteralnim putem davati i estrogene.
Kod upornih slučajeva može se eksplorativna kiretaža koja ujedno ima i terapijski značaj. Kiretažom dobiven materijal iz materice treba obavezno uputiti na histološki pregled. Posle kiretaže, radi predohrane egzcerbacije i daljeg širenja procesa, bolesnica mora da ostane u postelji 4 do 5 dana i da prima uterotonike, antibiotike i estrogene. Gonoroični endometritis leči se isključivo antibioticima, a tuberkulozni tuberkulostaticima.
Zapaljenje adneksa
(salpyngo-oophoritis, adxexitis)
Zbog toga što se nalaze jedan uz drugog i što se slično ponašaju, pri djelovanju noksi na njih. Upala obično istovremeno zahvata i jajnike i jajovode, te se retko može dijagnostikovati izolovan salpingitis, odnosno ooforitis. Zato se govori o adneksitisu (salpingooforitisu)
Adneksitis je najčešće izazvan uzročnicima banalne infekcije, a ponekad i specifičnim izazivačima bolesti, u prvom redu gonokokom i TBC.
Adneksitis – banalne etiologije najčešće se javlja posle nasilnih, kriminalnih ili legalnih prekida trudnoće, posle instrumentalnih intervencija (biopsija, kiretaža, sondiranje materice, insuflacija jajovoda, histerosalpingografija itd.), zatim posle instrumentalnih porođaja, pri akušerskim operacijama, posle menstruacije i nazeba.
Upalni proces obično najpre zahvati jajovode. Uzročnici dospevaju do njih na dva načina:
KANALIKULAMO ŠIRENJE – preko sluznice endocerviksa i endometrijuma, dođu do sluznice jajovoda i izazivaju endosalpingitis. Ovaj način infekcije vida se, po pravilu, kod gonoreje, a moguć i kod uzročnika banalne infekcije ukoliko zapaljenju jajovoda prethodi endometritis.
U takvim slučajevima upalni proces se sa endometrijuma prenosi kroz ušće jajovoda na endosalpinks, izazivajući na njemu hiperemiju, infiltraciju polimorfonuklearima i eksudaciju. Ako se terapijski odmah i energično ne interveniše ili ako ne nastupi spontano smirenje procesa, dolazi do daljeg oštećenja sluznice i do prodiranja infekta u mišićne slojeve jajovoda.
Infiltracija izaziva zadebljanje zida i gubitak njegove elastičnosti i kontraktilnosti. Oštećena sluznica tuba deskvamiše se, te na pojedinim mestima nastaju ulceracije koje, ako fibroziraju, izazivaju stenoze i srašćenja zida jajovoda, odnosno začepljenje njegovog lumena. Na taj način normalna funkcija jajovoda biva u velikoj meri oštećena i često nepovratno poremećena. Dalje napredovanje zapaljenjskog procesa zahvata spoljni omotač tuba, te se na salpingitis nadovezuje perisalpingitis.
Uzročnici upale na seroznom omotaču jajovoda izazivaju najpre serofibrinoznu a potom i gnojnu eksudaciju, koja dovodi do stvaranja sraslina jajovoda sa susednim organima. Istovremeno se slepljuju fimbrije i zatvaraju abdominalni kraj jajovoda.
Proces se sa spoljne površine jajovoda prenosi uskoro na ovarijum, koji biva pokriven seroznofibrinskim eksudatom, koji se ubrzo organizuje obično u tanke srasline koje omotavaju jajnike. Na taj način razvija se periooforitis. Ovaj proces može da provocira mikrocističnu degeneraciju jajnika, koju karakteriše pojava mnogobrojnih cista veličine zrna prosa do veličine graška, razbacanih po površini jajnika. Ove malene ciste, u stvari, predstavljaju perzistirajuće Grafove folikule koji nisu pretrpeii ovulaciju.
LIMFNI PUT -Upala adneksa može se razvijati i limfnim putem. U tom slučaju infekcija obično počinje na oštećenom endocerviksu, čije žlezde služe kao ulaz, pa se limfnim putem, preko parametrija, prenosi na jajovode i jajnike. Ovakav način širenja obično se vida kad je infekcija izazvana gnojnim uzročnicima strepto- i stafilokokama, e. colli i enterokokama.
Upala se najpre ispoljava na peritoneumu jajovoda, dovodeći do perisalpingitisa i periooforitisa, pa se ubrzo prenosi unutra na mišićni sloj tuba i njihovu sluznicu. Pri tome se u zidu jajovoda dešavaju slične promene, kao i pri kanalikulamom širenju infekcije, odnosno dolazi do infiltracije i za debljanja zida jajovoda.
Za razliku od gonoroičnog salpingitisa, kod koga vrlo rano nastupi obliteracija lumena jajovoda sa posledičnom neplodnošću, kod salpingitisa izazvanog piogenim mikroorganizmima promene se, naročito na početku, zadržavaju na seroznom i mišićnom sloju, ne oštećujući dugo endosalpinks.Ako se infekcija nedovoljno i nepravilno leči i ako dugo traje i dolazi zapušenja jajovoda u abdominalnom i proksimalnom delu i do nastajanja pio, odnosno hidro- ili saktosalpinksa.
Osim toga, upala seroznog omotača jajovoda može biti razlog njihovog srašćenja sa okolinom ili prelaska infekcije na peritoneum male karlice.
DIJAGNOZA AKUTNOG ADNEKSITISA
Simptomi akutnog adneksitisa su burni i javljaju se naglo, gotovo iznenada. Bolesnica takoreći odjednom oseti jake obostrane bolove u donjem delu trbuha jer je proces obično obostran.
Zbog njih bolesnica teško hoda i presamićena je, gubi apetit i loše se oseća. Temperatura je povišena i može biti praćena povremenom jezom i drhtavicom. Istovremeno je sedimentacija eritrocita ubrzana, i javlja se leukocitoza.
DIJAGNOZA
Iz anamneze
– kratko vreme pre pojave simptoma bolesti imala nasilan ili spontan pobačaj, da se porodila ili je, pak, bila podvrgnuta intrauterinim intervencijama, ponekad se radi o menstruaciji pa su simptomi nastali nekoliko dana po prestanku menstruacije.
Pri spoljnoj palpaciji abdomena nailazi se na
– jaku osetljivost donjih delova trbušnog zida obostrano, odmah iznad simfize.
– svodovi vagine su takođe vrlo osetljivi, tako da se predeo adneksa jedva može ispalpirati.
– Sedimentacija eritrocita je ubrzana, a broj leukocita povišen.
TERAPIJA
– najvažnije je da bolesnica leži.
– kesu sa ledom na donji deo trbuha i
– davati antibiotike širokog spektra – poželjno je uraditi antibiogram
– kortikosteroidi – da bi u akutnoj fazi smanjili eksudativnu reakciju, a time i stvaranje zadebljanja u zidovima jajovoda i sraslina adneksa sa okolnim organima.
Pod ovakvom terapijom sve tegobe ubrzo nestaju ali bolesnicu smatrati je neizlečenom sve dok i laboratorijski nalazi ne dođu na normalu. Tek tada treba bolesnici dozvoliti ustajanje iz postelje.
U akutnoj fazi bolesti može se sprovoditi samo konzervativno lečenje. Kontraindikovane su operativne intervencije na organima male karlice, jer mogu dovesti do difuznog peritonitisa i sepse. Zbog toga je kiretaža u toj fazi bolesti strogo zabranjena. Jedino kod adneksitisa koji prate perforaciju materice ili ako se na akutni adneksitis nadoveže difuzni peritonius, mora se odmah operativno intervenisati laparotomijom.
Nedovoljno ili nepravilno sprovodeno lečenje akutnih adneksitisa dovodi do privremenog smirivanja akutnih simptoma, ali ne i do potpunog izlečenja. Ognjište infekcije nije potpuno uništeno, već se samo stišalo. Ovakvo latentno ognjište perzistira i u prvoj prilici bolest recidivira.
HRONIČNI ADNEKSITIS
Nepravilno ili nedovoljno lečen adneksitis, ukoliko se ne komplikuje propagacijom infekcije prvenstveno na trbušnu maramicu, obavezno prelazi najpre u subakutnu, a kasnije u hroničnu fazu. I hronični, kao i akutni adneksitis, gotovo uvek je obostran, mada promene na dvama adneksima ne moraju biti identične.
Privremeno smireno ognjište na adneksama perzistira i u prvoj nepovoljnoj prilici, kada se za to stvore uslovi (nazebi, nepovoljne životne prilike, slabljenje otporne snage organizma, i ponovljene intrauterine intervencije), komplikuje se egzacerbacijom procesa. Ovo se obično dešava nekoliko dana posle neke od menstruacija.
Egzacerbacija hroničnih adneksitisa praćena je obično istim simptomima, kao i akutno upala. Međutim, u hroničnoj fazi oboljenja IZVAN perioda egzacerbacije bolesnica oseća stalne ili povremene bolove u donjem delu trbuha ili u krstima. Bolesnica može da ima povremene ili stalne lako povišene temperature, lako ubrzana sedimentacija i lagana leukocitoza.
Pri ginekološkom pregledu postoji obostrano zadebljanje adneksa, osetljivo na palpaciju, obično pokretno ili ograničene pokretljivosti. Retko, oboleli adneksi mogu biti potpuno fiksirani za zid male karlice.
Mogu da se stvore obično fiksirani upalni adneksni tumori – to su promenjeni, infiltrisani, zadebljani zidovi jajovoda, koji su prema ušću u matericu i na distalnom kraju zapušteni i ispunjeni tečnim sadržajem. U akutnom stadijumu tečni sadržaj u početku je serozan i lako zamućen da bi uskoro postao gust i neprovidan i poprimio druge odlike gnojnog karaktera. Tada je u pitanju takozvani piosalpinks. U tom stadijumu bolesti iz gnoja se može izolovati uzročnik. Kasnije gnoj postaje sterilan i sadržaj se bistri, te od piosalpinksa vremenom postane hidrosalpinks. Ako je zatvorena tuba ispunjena krvavim sadržajem, onda se govori o hematosalpinksu. Hematosalpinks je čest kod vanmaterične trudnoće, endometrioze jajovoda i ginatrezije, a retko je posledica zapaljenjskog procesa na adneksama.
Gnojni proces ne mora da se ograniči samo na jajovod. On se može javiti i na jajniku, pri čemu se jajnik pretvara u kesu ispunjenu gnojem. Ovakvo patološko stanje prilično je retko, vida se i kao posledica gnojne ovarijalne ciste, a naziva se pioovarijum ako se se zagnojene šupljine oba organa međusobno spoje, onda nastaje tuboovarijalni apsces.
Dijagnoza hroničnog adneksitisa
anamneza
– bolesnica već ranije bolovala od upale adneksa,
– da je imala namerne ili spontane prekide trudnoće ili teške, instrumentalno dovršene porođaje.
– žali na povremene, neodređene, ne suviše jake bolove u donjem delu trbuha, ponekad na bolne menstruacije ili na bolove u toku polnog opštenja, a pokatkad i na neplodnost.
Diferencijalno-dijagnostički, u obzir dolazi hronični parametritis, tegobe izazvane proširenim karličnim venama a kod tumoroznih upalnih procesa na adneksama ovarijalne, poraovarijalne i tubarne neoplazme.
TERAPIJA KRONIČNIH ADNEKSITISA
dok je u subakutnoj fazi ili u fazi egzacerbacije – suzbija se i odstranjuje latentno inflamatorno ognjište i, ukoliko je moguće, jajnik i jajovod dovode u prvobitno stanje. Zato je u toj fazi bolesti važno davati antibiotike i eventualno suifamide. Pošto se antibioticima u potpunosti suzbije infekcija, prelazi se na terapiju koja se od početka primenjuje kod hroničnih slučajeva bolesti kod kojih su simptomi inflamacije u potpunosti smireni.
Terapija hronične faze – kad su simptomi smireni – odstranjuju posledice ranijih upalnih procesa. Da bi se to postiglo, treba terapijskim postupcima pojačati cirkulaciju krvi u maloj karlici. Terapijski izazvana terapijska hiperemija organa male karlice dovodi do pojačane lokalne leukocitoze, a time i do postepene resorpcije eksudata i odstranjenja sraslina, brida i zadebljanja zidova.
U tom cilju može se koristiti opšta nadražajna terapija, vakcinoterapija, banje i kupanja, različiti oblici zračenja itd.
– Od nadražajne terapije parenteralno se daju terpentinska ulja (chinoterpinol, svaki drugi ili treći dan po jedna injekcija), preparati mleka i sumpora (Lacsufol, 2 puta nedeljno po jedna injekcija), organski nadražajni preparati (omnadin, mlečne injekcije), autohemoterapija itd.
– Od preparata za vakcinoterapiju koristi se euflamin, svaki drugi ili treći dan po jedna injekcija.
– U tečenju hroničnih adneksitisa preporučuju se i vaginalna ispiranja velikom količinom vruće prokuvane vode. Obično se za jedno takozvano „orošavanje” upotrebi 10-20 litara zagrejane i kuhinjskom solju posoljene vode kojom se žena ispira irigatorom sa visine od jedan i po metar. Ovakva ispiranja, odnosno orošavanja, organizuju se po banjama. Kupanje u toploj vodi, u kadi, u pomenutim banjama ili čak i kod kuće, uz dodavanje izvesne količine morske soli, takođe je od koristi. Pomaže i sunčanje i kupanje u ljekovitom blatu.
Ova terapija kontraindikovana je kod adneksitisa tuberkulozne etiologije.
Liječenje u bolničkim ustanovama
Tumorozni adneksni procesi leče se u bolničkim uslovima punkcijama i odstranjenjem eventualnog sadržaja iz tumora i lokalnim davanjem antibiotika.
Bolesnice sa hroničnim tumoroznim procesima na adneksama, naročito ako su oni rezistentni na konzervativnu terapiju i ako se na njima javljaju česte egzacerbacije, upućuju se na operativno lečenje, pri čemu se, zavisno od slučaja, odstranjuju delimično ili potpuno oboleli organi.
Parametritis
Parametrijum je rastresito vezivno tkivo koje se nalazi između grlića materice i koštanog prstena male karlice.
Ono se prostire bočno, duž mišića karličriog dna, do zidu karlice, ispod trbušne maramice a iznad svodova vagine. Parametrijum se su prednje strane graniči sa paravezikalnim, sa zadnje pararektalnnim tkivom, sa donje parakolpijumom, a sa gornje se nastavlja na vezivno tkivo koje pokriva parijetalni peritoneum trbušnog zida.
Vezivno tkivo parametrijuma okružuje krvne sudove ove oblasti, učestvuje u gradnji njihovog omotača, prati tok uretera naviše do perirenalnog predela, sa čijim je vezivnim tkivom takode spojeno.
U normalnim prilikama vezivno tkivo parametrijuma je vrlo rastresito i labavo, te omogućava veliku pokretljivost negravidne i gravidne materice. Ono se višestruko povećava i rasteže u trudnoći, kada se zajedno sa rastom materice odiže i peritoneum male karlice. Rastezanjem i razvlačenjem parametrijuma omogućen je razvoj vanmaterične trudnoće u listovima širokih veza ili utiskivanja ploda ili posteljice, kod niske rupture materice u taj prostor.
Zbog bliskih anatomskih odnosa upalni procesi parametrijuma lako se prenose limfnim putevima na vezivno tkivo okoline, kako u maloj karlici, tako i izvan nje.
Upala vezivnog tkiva parametrijuma naziva se parametritis. Uzročnici parametritisa najčešće su strepio- i stafilokoke, e. coli ili druge bakterije koje izazivaju banalne upale. Ređi je bacil tuberkuloze, a izuzetno aktinomikoza.
Uzročnici mogu prodreti u parametrijum sa grlića materice, ushodno, limfnim putem, zatim mogu hematogenim putem dospeti sa nekog udaljenog ognjišta u organizmu ili per continuitatem sa obolelog perioneuma male karlice.
Uzrok – kriminalni pobačaj, instrumentalni porođaj, spontani pobačaj, intrauterine intervencije – uzimanje isečka sa grlića materice, arteficijelno prekidanje trudnoće čak i u bolničkim uslovima, eksplorativnu kiretažu, insuflaciju jajovoda, historerosalpingografiju, operativne poduhvate na grliću, ulaganje radijumske sonde. Itd. Sva ona sranja kod kolpitisa endometritisa itd. Ređi (ali važan) uzrok nastajanju parametritisa i pelveoperitonitisa može da bude i perforacija materice.
Ulazno mesto infekcije najčešće je povreda ili već postojeća infekcija sluznice egzo- ili, još pre, endocerviksa. Virulentne klice prodiru kroz sluznicu i zid grlića materice i limfnim putevima idu sve dublje u vezivno tkivo parametrijuma. Infekcija se može ograničiti samo na parametrijum, ali često prodire dalje i prenosi se na peritoneum male karlice, na serozu i zid jajovoda. Tako dolazi do saipingitisa i pelveoperitonitisa. U težim slučajevima akutnog parametritisa može doći i do pojave difuznog peritonitisa.
Prodiranjem virulentnih uzročnika u tkivo parametrijuma pojavljuju se znaci koji prate upala. Krvni sudovi su prošireni, prepunjeni krvlju, što je praćeno najpre serofibrinoznom eksudacijom, a zatim ćelijnom ekstravazacijom. Ekstravaziraju uglavnom limfociti i leukociti, kao i plazma ćelija. Upalni proces dovodi do tromboze sitnih vena parametrijuma i koagulacije limfe u limfnim sudovima, infiltrat, koji je najpre malen, mekan i testast, uskoro očvrsne i postepeno se sve više širi.
Prema tome u kakvom je odnosu prvobitno mesto infekcije prema grliću materice razlikuje se
– zadnji,
– bočni i
– prednji parametritis.
BOČNI PARAMETRITIS – Proces najčešće počinje jednostrano i bočno, jer su i povrede grlića najčešće sa jedne ili druge strane. U tom slučaju virulentni izazivači dovode do pojave eksudata i infiltrata na bazi jedne od širokih veza, pa se proces širi upolje, između peritonealnih listova, prema bočnom zidu karlice. U tom stadijumu sa odgovarajuće strane uterusa pri pregledu se nailazi na čvrst, vrlo osetljiv i prilično veliki infiltrat, koji se sa grlića materice lepezasto širi prema karličnoj kosti. Ako se širenje zapaljenjskog procesa nastavi, infiltrat prelazi upolje, prodirući do ilijačne jame i napred do ispod Pupartovog ligamenta.
ZADNJI PARAMETRITIS – Ako infekcija počinje ili se širi iza grlića materice, onda se radi o zadnjem parametritisu. Upalni infiltrat prelazi duž sakrouterinih veza i rektovaginalnog septuma na pararektalno tkivo i spreda i bočno čvrsto obuhvata rektum sužavajući mu lumen, što može da dovede do teškoća u defekaciji, a izuzetno može dovestičak i do znakova akutnog ilcusa. Klinastim širenjem naniže infiltrat sve više razdvaja rektum od materice, koju potiskuje unapred i naviše, a nadole izravnjava ili čak ispupčava zadnji svod vagine. Širenjem duž uretera i velikih krvnih sudova parametrijalni infiltrat može dospeti čak do slabina.
PREDNJI PARAMETRITIS – Pojavom zapaljenjskog procesa, ispred grlića materice, a iza i iznad mokraćne bešike, nastaje prednji parametris. Ovde infiltrat često prelazi na paravezikalno tkivo, što dovodi do poremećaja u mokrenju. Daljim širenjem upalniog procesa infiltrat prelazi ispred peritoneuma na vezivno tkivo Recijusovog prostora, dovodeći do flegmone, a širenjem duž obliterisanih hipogastričhih sudova i urahusa može dospeti čak do ispod pupka.
RAZVOJ BOLESTI
Ako virulencija i masovnost uzročnika nije naročito izražena, ako je organizam dovoljno otporan, a terapija na vreme preduzeta i dovoljno energična, onda će tok bolesti biti postepen i oboljenje će se ubrzo smiriti. U takvim slučajevima izlečenje prati potpuna resorpcija inflamatornog eksudata, a samim tim nastaje i potpuno izlecenje (restitutio ad integrum)
Kod izraženijih upale, virulentnih uzročnika, smanjene otpornosti organizma ili nedovoljno energične ili zakasnele terapije, proces uzima akutniji tok, sa stvaranjem većih eksudata i infiltrata. Obično je i u takvim slučajevima, ako ne dolazi do kolikvacije infiltrata ili su, pak, mesta kolikvacije ograničena i malena, resorpcija eksudata moguća. Za razliku od prve situacije, ovde resorpcija nije potpuna, te izlečenje prati zaostajanje užih ili širih čvrstih vezivnotkivnih trakastih ožiljaka i manjih ili većih sraslina organa male karlice. Ovde posle akutne faze zaostaju ožiljne rezidue, sa eventualno pritajenim latentnim ognjištem, što znači da je proces uzeo hroničan tok. Pored uobičajenih tegoba koje prate hronočan parametritis, karakteristične su i povremene egzacerbacije koje se najčešće javljaju posle menstruacije.
U još težim slučajevima kod prostranih infiltrata koji ispunjavaju gotovo celu malu karlicu ne dolazi do potpune restitucije, već se u samom infiliratu javljaju pojedinačna ili više istovremenih mesta kolikvacije. Gnojno razmekšavanje infiltrata iz početka malih dimenzija, postepeno se širi i ukoliko je više takvih mesta, onda se međusobno spajaju, stvarajući definitivnu šupljinu jedinstvenog apscesa parametrijuma. Pod dejstvom unutrašnjeg pritiska gnoj teži da izađe napolje.
– Ovo je posebno često kod zadnjeg parametritisa kada je najispučeniji dio apscesa u zadnjem svodu vagine i dostupan je za intervenciju. Vrlo retko može doći do spontane perforacije donjeg zida apscesa i do njegovog pražnjenja u rektum ili u vaginu. Izuzetno se spontana evakuacija apscesa može izvršiti i kroz grlić materice.
– Kod kolikvacije bočnog parametritisa gnoj se penje između parijetalnog peritoneuma i trbušne muskulature, duž ilijačnih jama i uz samu Pupartovu vezu, pokušavajući da kroz trbušni zid izađe u spoljnu sredinu. Bolesnici se u takvoj situaciji najbolje pomaže presecanjem kože i potkožnog tkiva u predelu kolikvacije apscesa, najčešće u zahvaćenom ingvinalnom predelu i obaveznim dreniranjem.
– Kod anteuterinog parametritisa infiltrat se širi naviše između peritoneuma i prednjeg trbušnog zida, prelazeći na Recijusov prostor. U slučaju kolikvacije veoma, retko je spontano otvaranje apscesa u mokraćnu bešiku.
Izuzetno retko parametrični apscesi mogu da se otvore i u slobodnu trbušnu duplju i dovedu do generalizovanog peritonitisa.
SIMPTOMATOLOGIJA I DIJAGNOZA.
Bolest se obično javlja nekoliko dana posle kriminalnog pobačaja, porođaja ili intrauterinih manipulacija.
Počinje povišenom temperaturom, ubrzanim pulsom, jezom i groznicom, gubitak apetita, tegobe pri mokrenju, otežana i bolna defekacija.
Ako je upalni proces zahvatio i peritoneum male karlice, javlja se i spontan bol sa zategnutim i osetljivim trbušnim zidom, u donjim delovima. Hodanje je otežano, bolno i sa naporom. Bolesnica je presamićena i oseća stalan pritisak na rektum. Pritisak se naročito pojačava pri pokušaju defekacije, a sam akt defekacije praćen je tenezmima.
Pri ginekološkom pregledu,
U početku bolesti, nalaz kod parametritisa je mali i nekarakterističan. Obično se nailazi na difiznu osetljivost tkiva male karlice iznad vaginalnih svodova nejasnih granica i neodređene lokalizacije.
Sa razvojem bolesti, napipava se bolan infiltrat čvrste konzistencije i jasno ograničen. Ili ako je riječ o kolikvaciji osjeti se flukuacije.
Kod svih iole razvijenih formi parametritisa karakteristična je ukleštenost grlića i manje ili više ograničena ili onemogućena pokretljivost materice.
U diferencijalnoj dijagnostici akutnog parametritisa treba misliti na akutni adneksitis, akutni pelveoperitonitis, apsces Duglasovog prostora, vanmateričnu trudnoću i, eventualno, apendicitis.
TERAPIJA
Isto kao i u lečenju akutnog adneksitisa.
– smestiti u postelju, staviti joj kesu s ledom na donji deo trbuha, dati antibiotike širokog spektra. I ako smo sigurni u dijagnozu dati i analgetike.
U slučaju zagnojavanja u parametrijama i stvaranja apscesa neophodno je odstraniti gnojni sadržaj povremenim punkcijama ili pak, kolpotomijom otvoriti apsces i izvršiti široku drenažu.
Ustajanje iz kreveta dozvoliće se tek kad sedimentacija eritrocita i broj leukocita, uz iščezavanje ostalih simptoma bolesti, dođu na normalne vrednosti.
HRONIČNI PARAMETRITIS
Svi su simptomi slabije izraženi – bolovi i osetljivosi u predelu donjeg dela trbuha postaju slabiji, infilirati se smanjuju i bivaju zamenjeni ožiljnim tkivom, bolesnica ima lako povišenu temperaturu, ubrzanu sedimentaciju eritrocita i nešto povišenu leukocitozu.
Bolovi se pojačavaju pri pregledu i polnom odnosu, te bolesnica često izbegava polno opštenje.
Pri pregledu konstatuje se osetljivost svodova vagine, manje ili više izražene ožiljne promene na parametrijama, smanjena elastičnost parametrijalnog tkiva, a time i ograničena pokretljivost materice.
Naravno pod nepovoljnim uslovima proces može egzacerbirati
Terapija hroničnih smirenih parametritisa ista je kao i terapija hroničnih adneksitisa
najpre se želi potpuno otklanjanje žarišne infekcije, a posle toga odstranjenje rezidualnih promena nastalih u akutnom ili subakutnom stadijumu bolesti. Zariste infekcije, ako je to potrebno, uništava se davanjem udarne doze antibiotika ili sulfonamida,
pa se posle toga preduzima odstranjenje rezidualnih promena.
Lečenjem se odstranjuju infiltrati, ožiljci i srasline izazivanjem povećane i duže hiperemije u maloj karlici, što se postiže nespecifičnom nadražajnom terapijom, kupanjima, orošavanjem, banjskim lečenjem i raznim oblicima zračenja.
Perimetritis
Perimetrijum je deo trbušne maramice koji obavija samu matericu. Izolovano upala trbušne maramice same materice naziva se perimetritis. Perimetritis kao samostalno oboljenje izvanredno je redak, jer je teško da se upalni porces ograniči samo na perimetrijum bez zahvatanja susednih organa. On obično prati endometritis i miometritisa takođe i ostale uplane procese organa male karlice, u prvom redu parametritis. Zbog toga ga je teško izdvojiti kao samostalno oboljenje u pogledu dijagnostike i terapije.
Pelveoperitonitis
Pod peritoneumom male karlice podrazumeva se deo trbušne maramice koji pokrva zid i organe male karlice. Upala peritoneuma male karlice naziva se pelveoperitonitis.
Najčešće nadovezuje na upalu ostalih organa male karlice. Infekcija se obično širi ushodnim putem, bilo kanalikularno, bilo limfogeno, preko parametrijuma. Redak je metastatski, odnosno hematogeni pelveoperitonitis.
Ranije, dok je gonoreja bila često oboljenje, najčešćim uzročnikom pelveoperinitisa smatrao se gonokok. Danas je ona poslednjih godina relativno retko oboljenje.
Zbog toga su u našoj sredini izazivači pelveoperitonitisa, pre svega, uzročnici gnojne infekcije, i to streptokok, stafilokok i e. coli.
Osim toga, pelveoperitonitis mogu pokatkad da izazovu i drugi uzročnici, na primer, enterokoke, pneumokoke, proteus, tbc, a poslednjih godina i anaerobi,
Gonoroični pelveoperitonitis – Nakon prodora iz tuba ili otkle oćeš u peritoneum – Trbušna maramica postaje hiperemična, edematozna i gubi svoj sjaj i glatkoću zbog lučenja serofibrinoznog eksudata, koji najpre dovodi do slepljenja susednih organa, a kasnije, kada se fibrin organizuje, i do međusobnih sraslina koje pregrade malu od velike karlice, odnosno izoluju organe trbušne duplje od organa male karlice.
Zbog toga se pelveoperitinitis koji se u početku brzo razvija i praćen je burnim simptomima, uskoro zaustavlja u svom napredovanju.
Upala uzima mirniji tok, čestim, pored već formiranih adhezija, gnojnim skupinama u jajovodima i Duglasovom prostoru. Vremenom gnojne kolekcije postaju sterilne i sadržaj se bistri. Umesto piosalpinksa stvaraju se hidrosalpinksi.
Izuzetno je retka generalizacija pelveoperitonitisa gonoroičnog porekla. Uopšte, njegov tok, iako burnog početka, smiruje se i benignog je karakter ali zaostaju prilični problemi – trajna neprolaznost tuba i posledičnim sterilitetom, ili sa povećanom mogućnošću vanmateričnog začeća i adhezijama koje često prate izražene subjektivne smetnje i tegobe i znatno umanjuju radnu sposobnost žene.
Pelveoperitonitis izazvan banalnim gnojnim klicama, a prvenstveno streptokokni pelveoperitonitis, teže je prirode i zbog težnje ka generalizaciji procesa može biti i po život opasan. Uzročnici infekcije bivaju uneseni nečistim predmetima ili nesterilnim instrumentima koji se uvlače u vaginu, grlić i matericu u abortivne svrhe ili radi sprečavanja začeća. Do infekcije, međutim, može doći uz strogo poštovanje principa asepse i antisepse. No, ipak, najčešći uzrok je nedozvoljen pobačaj.
Spolja unete ili u vagini ili u grliću već postojeće klice koriste ozljede i prodiru u tkivo i žlezde grlića, gde se razmnožavaju i odatle limfnim putem idu dalje kroz parametrijum, izazivajući parametritis. Ubrzo se upalni proces per continuitatem ili limfogeno prenosi na trbušnu maramicu male karlice. Kod violentne perforacije materice patogene klice mogu biti direktno unete ili same prodreti kroz oštećen zid uterusa ili preći iz oštećenog creva na periioneum male karlice. Do peritonitisa može doći i prelaskom patogenih klica sa upalniih promena debelog creva ili apendiksa. Naročito je čest pelveoperitonitis apendikularnog porekla zbog blizine apendiksa sa organima male karlice. Nekada je vrlo teško dijagnostički izdvojiti upala crevuljka od upale desnog jajnika i jajovoda. Pokatkad oba ova organa mogu da obole istovremeno, pošto oboljenje jednog organa povlači upala drugog. Prodiranje infekta kroz oboleli zid materice, jajovoda ili apscesa stvorenih u maloj karlici, takode može dovesti do pelveoperitonitisa.
Kod pelveoperitonitisa izazvanog banalnom patogenom florom, u akutnom stadijumu dolazi do hiperemije i crvenila trbušne maramice, sa njenim zamućenjem, gubitkom sjaja, providnosti i glatkoće. Hiperemiju i zamućenje peritoneuma uskoro prati serofibrinozna eksudacija. Kod akutne i virulentne infekcije dolazi do stvaranja apscesa u Duglasovom prostoru i do širenja infekcije naviše. Da bi se sprečila pojava difuznog peritonitisa, nužna je energična terapija antibioticima, eventualno odstranjenje i drenaža gnoja iz trbušne duplje kroz zadnji svod vagine. Izliven eksudat kod subakutnih i hroničnih oblika se nakuplja u Duglasovom prostoru i stvorenim sraslinama ograđuje se u džepove. Na taj način pri pregledu može se dobiti utisak da u maloj karlici postoje cistični tumori. Međutim, tu se, u stvari, radi o pseudocistama. koje kod, virulentnije infekcije, usled prelaska polinukleara, postaju zagnojcnc. Inkapsuliran eksudat vremenom se može resorbovati sa zaostajanjem manje ili više prostranih sraslina medu organima male karlice. Kako se apscesi najčešće stvaraju oko samih jajovoda, to su obično i srasline jajovoda s okolinom najintenzivnije. Ako se ne resorbuje, gnoj apscesa male karlice pokušava da nade put u susedne organe, ali je prodor takvih apscesa u bešiku, rektum ili vaginu izuzetno redak. Manji apscesi, iako se ne resorbuju u potpunosti, mogu da zaostaju u vidu latentnih ognjišta, koja se vremenom smiruju.
Iz anamneze bolesnice sa akutnim pelveoperitonitisom saznaje se da je neposredno pre pojave bolesti imala nameran prekid trudnoće ili neku drugu intrauterinu intervenciju, često radi kompletiranja spontanog pobačaja. Rede, pojavi bolesti prethodi porođaj, i to obično produžen i težak, dovršen nekom od akušerskih operacija.
Kod akutnog pelveoperitonitisa izazvanog uzročnicima banalne infekcije, obolela žena ostavlja utisak teške bolesnice. Ona ima povišenu temperaturu, ubrzan i slabije punjen puls, nemoćna je, teško se kreće, presamićena je pri hodu. l pri mirovanju oseća jake spontane bolove u donjem delu trbuha. Pasaža creva često je poremećena, te bolesnica obično pati od opstipacije, a nema ni meteorizma. Donji deo trbušnog zida je lako uzdignut, zateenut, tvrd kao daska i veoma osetljiv na dodir i palpaciju. U disajnim pokretima donji deo trbuha ne učestvuje. Zbog nakupljanja gasova u donjim delovima creva, pri perkusiji donjeg dela trbušnog zida čuje se timpaničan zvuk. Kombinovani ginekološki pregled teško je izvršiti jer su, pored osetljivosti donjeg dela trbuha, i svodovi vagine izvanredno bolni na dodir i pritisak. Zbog toga se unutrašnji polni organi ne mogu uvek lako propipati ni izdiferencirati. To je, uostalom, otežano i eventalnim prisustvom eksudata u maloj karlici. U svakom slučaju, ginekološki nalaz kod pelveoperitonitisa zavisi od stadijuma razvoja bolesti i pretežne zahvaćenosti pojedinih organa upalnim procesom. Kod odmaklih eksudativnih oblika ima se utisak da je proces zahvatio sve organe male karlice i da se postepeno penje naviše prema organima trbušne duplje, od kojih je odvojen jednom horizontalnom linijom. Ako se odgovarajućom terapijom proces ne zaustavi i ne pokaže težnju ka lokalizaciji i smirivanju, potrebna je operativna terapija.
Lečenja akutnog pelveoperitonitisa ginekološkog porekla spada isključivo u domen ginekologa specijaliste i sprovodi se u stacionarnim ginekološkim ustanovama. Ono se sastpji u hospitalizaciji bolesnice, striktnom ležanju, stavljanju kese sa ledom na predeo donjeg dela trbuha i energičnom davanju antibiotika širokog spektra delovanja i sulfonamida. Osim toga, kod bolesnice se kontrolise i, po potrebi, reguliše elektrolitski balans i balans tečnosti. Pored pomenute terapije, mogu se davati, uz kontrolu lekara, i male doze analgetskih preparata. Pri postojanju gnojnog eksudata u Duglasovom prostoru treba vršiti evakuatorne punkcije sa lokalnim davanjem rastvorenih antibiotika, po mogućnosti prema osetljivosti eventualno izolovanih uzročnika infekcije. Ponekad se, umesto punkcije, radi zadnja kolpotomija, sa obezbedenjem nesmetanog oticanja gnoja iz Duglasovog prostora. Samo u slučaju daljeg napredovanja procesa i pored preduzete konzervativne terapije, nužno je izvršili laparotomiju sa unošenjem antibiotika i sulfonamida u trbušnu duplju i sa drenažom. U težim slučajevima ne treba oklevati sa operativnim lečenjem, jer ono dovodi do vrlo brzog izlečenja i to obično bez stvaranja adhezija i rezidua koje često prate konzervativnu terapiju.
HRONIČNI PELVEOPERITONITIS.
Ovaj oblik bolesti obično nastaje posle nedovoljno lečenog ili nepotpuno izlečenog akutnog stadijuma. Odlikuje ga zaostajanje latentnih žarišta infekcije u maloj karlici i rezidualnih promena i sraslina na njenim organima. Povremeno dolazi do akutne i subakutne egzarcerbacije latentnih ognjišta, a rezidualne promene izazivaju funkcionalne poremećaje unutrašnjih polnih organa koje se najčešće ispoljavaju sterilitetom, neurednim krvarenjima, spontanim, obično neodređenim bolovima u maloj karlici, dismenorejom, dispareunijom i poremećajem menstrualnih krvarenja.
Do reakcije peritoneuma i stvaranja zamašnih adhezivnih procesa dovode i peritubarne i paratubarne, kao i retrouterine sterilne hematokele, koje se obično viđaju kod vanmaterične trudnoće. Uzrok akutnog, a još češće hroničnog pelveoperitonitisa, mogu biti i torkvacije pojedinih organa ili tumora nastalih na organima male karlice. Prostrane adhezije kao reakcija peritoneuma javljaju se i posle hirurških operacija u maloj karlici, a takode i pri postojanju endometrioze.
I u jednom i u drugom slučaju reč je o zaštitni merama organizma da se bolesni procesi lokalizuju. Makako da su nastale, to jest bilo da su posledice ranijih upale, bilo endometrioze ili, pak, prisustva patoloških eksudata u maloj karlici, adhezije i fibrozne trake u maloj karlici ometaju funkciju karličnih i unutrašnjih genitalnih organa i dovode do manje ili više izraženih tegoba. Bolesnice obično osećaju tupe bolove u maloj karlici i krstima. Bolovi se, po pravilu, pojačavaju pri promeni vremena. Pored toga, bolesnice često imaju osećaj pritiska na rektum, sa teškoćama pri defekaciji. Nastalim sraslinama može biti pokrivena kora jajnika, što dovodi do njihove atrofije i poremećaja u funkciji, ispoljenoj nepravilnim i neurednim menstruacijama. Srasline na jajovodima dovode do njihove potpune ili delimične začepljenosti praćene sterilitetom ili nastajanjem vanmateričnog graviditeta.
Terapija. – Kod hroničnog pelveoperitonitisa lečenje može biti konzervativno, operativno ili kombinovano. U prvom slučaju nastoji se da se latentna ognjišta, ukoliko postoje, davanjem antibiotika i sulfonamida unište. Posle toga se sprovodi nadražajno lečenje radi izazivanja hiperemije u organima male karlice. To se postiže vakcinoterapijom, zračenjem, banjskim lečenjem i tzv. orošavanjem.
Operativna terapija se sastoji u otvaranju trbuha, odstranjenju sraslina i stvaranju normalnih odnosa u maloj karlici, kolikogod je to moguće.[/lang_ba]
Be the first to comment