Radioterapija malignih tumora

Radioterapija
Radioterapija
Radioterapija
Radioterapija

Radioterapija ili radijacijska onkologija je medicinska disciplina koja se bavi liječenjem malignih tumora jonizirajućim zračenjem. Razvoj radioterapije počinje krajem XIX i početkom XX stoljeća kada su se dogodila neka od najznačajnijih otkrića iz oblasti fizike, hemije i biologije kao i napretka u tehničkoj znanosti. Njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen 1895 godine otkriva X-zrake, kasnije u njegovu čast nazvane rentgenove zrake, ubrzo pravi prvi snimak kostiju šake i zbog toga se smatra ocem radiološke dijagnostike i radiološke fizike. Vrlo brzo se zapaža da ovo zračenje ima i biološko dejstvo. Prof. Freund 1897. godine kod svojih pacijenata pomoću X-zraka uklanja dlakave mladeže, a Sjorgen i Stenden 1899. godine prvi put referišu o uspješnom liječenju raka kože X-zracima. 1896. godine Henry Becquerel otkriva prirodnu radioaktivnost, a 1889. godine Maria Sklodowska-Curie otkriva radium. Ubrzo se spoznaje da x-zraci, dobijeni u rentgenskoj cijevi, i radioaktivno zračenje koje emituju radioaktivni elemnti, imaju i štetne posljedice po organizam.

Biološki efekti jonizirajućih zračenja

Jonizirajuće zračenje prolaskom kroz materiju svoju energiju predaju materiji izbacivanjem elektrona () iz orbite atoma. Na taj način ostatak atoma postaje pozitivno naelektrisani jon.  Pozitivno naelektrisani atom i e¯   čine jedan jonski par. Ovaj fenomen interakcije zračenja i materije naziva se jonizacija. Fenomen jonizacije odgovoran je za sve efekte djelovanja zračenja na materiju, uključujući i dejsvo na živu materiju. Oštećenja ćelija zračenjem dešavaju se indirektno. Naime zračenje dovodi do jonizacije vodenog medija ćelije pri čemu nastaju slobodni radikali (H+, OH¯, H2O+, H2O2), koji kao veoma reaktivne supstance stupaju u biohemijske reakcije u ćeliji i dovode do inaktivacija enzima. Rezultat ovih zbivanja su oštećenja normalnih ćelijskih procesa, osobito oštećenja na molekulima DNA, kidanje lanaca DNA, poremećaj mitoze i konačno smrt ćelije.

Molekula DNK sastoji se od dva niza nukleotida međusobno povezanih poprečnim vezama nastalim između komplementarnih baza: adenin-timin, citozin-guanin. DNA je najznačajnija meta radioterapije (oštećenja unakrsnih veza DNA i proteina, baza, jednostruki i dvostruki prekidi, inaktivacija enzima za popravku šteta na DNA: polimeraza, ligaza i dr.).

Osjetljivost tkiva na zračenje

Primjena zračenja u liječenju malignih tumora temelji se na morfološkim i fiziološkim razlikama između maligne i ćelije normalnog tkiva. Tumorske ćelije karakterišu:

  • Atipija  i pleomorfizam (genetski pleomorfizam, drugačija struktura hromozoma)
  • Nedostatak pravilne proliferacije, stalni rast i povećanje broja stanica, uvećanje tumorske mase, migracija stanica preko prepreka, metastaziranje.
  • Insuficijentnost mehanizama reparacije šteta na DNA uzrokovanih zračenjem, razlike u sposobnosti i brzini oporavka u odnosu na normalna tkiva.

Međutim, nisu ni sva naša normalna, zdrava tkiva jednako osjetljiva na zračenje.

Sva tkiva u rastu i razvoju su jako osjetljiva. Od tkiva odraslih, najosjetljivije su matične ćelije hematopoetskih tkiva (koštana srž) i matične ćelije germinalnog epitela ovarija i testisa, potom očno sočivo, epitel kože, sluznica zankog crijeva. Štete izazvane zračenjem na ovim tkivima mogu se uočiti ili u toku zračenja ili ubrzo nakon toga. Visokodiferencirana i funkcionalna tkiva parenhimnih organa, tkivo zrele kosti i hrskavice su manje osjetljiva, a štete na njima se uočavaju obično nakon nekoliko mjeseci, ponekad i godina.

Osjetljivost tumora na zračenje (radiosenzitivnost)

Osjetljivost tumora na zračenje zavisi od nekoliko faktora:  osjetljivosti tkiva iz kojeg se tumor razvio, stepena diferenciranosti njegovih stanica (slabije diferencirani, anaplastični su osjetljiviji), veličine tumora, prokrvljenosti tj snabdjevenosti kiseonikom (nekrotični, hipoksični tumori su slabije osjetljivi).  Prema tome, tumori se dijele na 1.osjetljive , i 2. Ograničeno osjetljive. Ne postoje rezistentni tumori, a niti rezistentna normalna tkiva, svako se može uništiti ako se izloži dovoljno visokoj dozi zračenja.

Izlječivost tumora zračenjem (radiokurabilnost)

Osjetljivost tumora (radiosenzitivnost) ne znači uvijek i izlječivost tumora. Nime, neki tumori koji su jako osjetljivi, istovremeno imaju veliki metastatski potencijal, pa se ne mogu liječiti samo zračenjem (na pr. mikrocelularni karcinom pluća). Drugi pak  su iz reda sistemskih malignih bolesti (na pr maligni limfomi) pa se liječe najpre kemoterapijom, a ostaci tumora zračenjem.

Rezultati  radioterapije

Lokacija Stadij Prosječno5-god. preživljenje(%)
Larynx T1/2

T3/4

90

50

Oralna duplja T1/2 80
Jezik T3/4 25
Cervix I

II

III

85

65

25

Prostata T1/2

T3

85

70

Mokraćna bešika T2

T3

45

25

Hodgkin¢s limfom I/II 80
Seminoma II 90
High-grade glyoma   0-5

Radioterapija kao jedini modalitet je kurativna kod ranih stadija sljedećih tumora

  • Glave i vrata
  • Ginekoloških tumora (posebno karcinoma cerviksa)
  • Ranog Hodgkin¢s i non-Hodgkin¢s lymphoma
  • Seminoma testisa (sa retroperitonealnim metastazama)
  • Ranog karcinoma prostate
  • Lokalno invazivnog karcinoma mokraćne bešike
  • Karcinoma kože
  • Lokalniziranog karcinoma pluća
  • Medulloblastoma i Ependymoma
  • Karcinoma štitne žlijezde

Konkomitantna kemoterapija sa radioterapijom poboljšava ishod radioterapije kod:

  • Uznapredovalog kancera glave i vrata
  • Karcinoma cerviksa uteri
  • Karcinoma rektuma i analnog kancera

Kada se provodi sa kurativnim ciljem, zračenje se obično frakcionira, tj planirana doza se podijeli u više pojedinačnih, dnevnih doza, tako da radioterapijski tretman obično traje 5-6 sedmica. Ako se pacijent zrači u palijativne svrhe, doze zračenja su manje podijeljene u nekoliko, obično 1-5  pojedinačnih frakcija.

Tehnike zračenja

Postoje dvije osnovne grupe tehnika zračenja: teleterapija i brahiterapija.

U teleterapiji provodi se eksternalno zračenje, tj izvor zračenja je udaljen od površine tijela, obično 80-100 cm. Ova tehnika se provodi za zračenje tumora kako na površini, tako i svim lokacijama unutar  tijela.

Brahiterapija je tehnika kod koje se izvori sačinjeni od male  količine radioaktivnih izotopa dovode u bliski kontakt sa volumenom koji se zrači. Ovi izvori se unose pomoću specijalnih aplikatora ili sondi u šuplje organe ili pomoću igala u solidne. Ova tehnika je izuzetno pogodna za liječenje karcinoma grlića materice, vagine, rektuma, jednjaka, prostate, dojke, tumora vrata itd.

Izvori zračenja

Kao izvori zračenja koriste se električni uređaji – linearni akceleratori, koji emituju dvije vrste zračenja: elektrone (korpuskularno zračenje) i fotone (X-zraci , tj elektromagnetni talasi).  Zbog visoke energije, ova zračenja imaju veliku prodornost i pogodna su za liječenje  tumora duboko lociranih unutar tijela.

Drugu vrstu izvora pretstavljaju uređaji sa radioaktivnim izotopima koji kod svoje spontane dezintegracije emituju gama zračenja. U teleterapiji koristi se Co-60.

U brahiterapiji ranije se koristio radium ( Ra-226), sada izbačen radi slabe mogućnosti zaštite osoblja, a danas najčešće  Ir-92, Cs-137, Co-60.

Vrijeme poluraspada (poluživot)

To je ono vrijeme za koje se polovina atoma nekog radioaktivnog elementa dezintegrira I nije više radioaktivna. Vrijeme poluraspada je karakteristika samog radioaktivnog elementa I nije promjenljivo. Kada se radioaktivni izotopi koriste u dijagnostici, biraju se oni koji imaju kraće vrijeme poluraspada I nižu energiju gama zračenja. Za radioterapiju se koriste elementi koji imaju veće energije gama zračenja, a ekonomičniji su oni sa duljim poluživotom.

Priprema za zračenje

Planiranje zračenja pretstavlja čitav niz složenih postupaka koje provodi radijacijski onkolog, medicinski fizičar, radijacijski tehnolog. Radijacijski onkolog na temelju medicinske dokumentacije, posebno izvještaja radioloških pretraga, kod operiranih hirurškog izvještaja, te patologa, određuje volumen koji je meta zračenja-ciljni volumen. Potom pozicionira njegov položaj koristeći radioterapijski simulator ili CT-simulator.  Potom se određuju karakteristike  zračnih snopova kako bi se doza zračenja homogeno rasporedila u ciljnom volumenu. Pri tome se strogo vodi računa o posebno osjetljivim tkivima susjednih organa nazvanim stoga rizični organi (organs at risk).  Postoje strogo određeni parametri volumena i limit doze zračenja za svaki pojedini rizični organ. Stoga je planiranje zračenja najkomplekniji dio u procesu radioterapije.  Zahvaljujući razvoju

Kompjuterskih tehnika, planiranje zračenja je usavršeno, tako da se pomoću specijalnih programa u sistemu za planiranje zračenja (Treatment Planning System-TPS), može odabrati najpovoljniji plan za svakog pojedinog pacijenta.

Tokom svih pojedinačnih seansi zračenja pacijent svi uslovi zračenja moraju biti identični kao kod završenog planiranja i to je potrebno zabilježiti specijalnim snimcima (portal snimci)

Pacijente tokom zračenja svakodnevno prati radijacijski tehnolog koji izvodi zračenje i odmah saopćava onkologu nus pojave ako ih ima.

Po završenom zračenju pacijente prati radijacijski onkolog periodičnim pregledima jer recidivi bolesti i posljedice zračenja kao što smo naveli mogu da se jave i godinama nakon terapije.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.