Krivična djela protiv pravosuđa

Davanje lažnog iskaza (čl.191 KZ)
1. Svjedok, vještak, prevodilac ili tumač koji u postupku pred sudom ili u postupku za utvrđivanje povrede radne dužnosti ili u prekršajnom ili upravnom postupku da lažan iskaz, kazniće se zatvorom do tri godine.
Na sudu su i vještak i svjedok dužni govoriti istinu. U izvjesnim slučajevima i samo prešućivanje može predstavljati ovo krivično djelo, kao što je to slučaj kada vještak (ili svjedok) daje svoj nalaz (ili iskaz), a pri tome svjesno izostavi (prešuti) neke važne činjenice.
Ako učinilac dobrovoljno opozove svoj lažan iskaz prije nego što je donesena konačna odluka, može biti kažnjen samo novčano, zatvorom do tri mjeseca, a može biti i oslobođen.

4. Krivična djela protiv javnog reda l pravnog saobraćaja

Izdavanje i upotreba neistinitog ljekarskog ili veterinarskog uvjerenja (čl.220 KZ)
1. Ljekar ili veterinar koji izda neistinito ljekarsko odnosno veterinarsko uvjerenje, iako zna da je ono neistinito, kazniće se zatvorom do jedne godine.
2. Ko upotrijebi neistinito ljekarsko, odnosno veterinarsko uvjerenje, iako zna da je neistinito,
kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.
Pri izdavanju ljekarskog uvjerenja, ljekar mora biti osobito oprezan, jer lica koja traže ljekarsko uvjerenje agraviraju i simuliraju ranije bolesti ili ranije povrede pripisuju događaju za koje traže uvjerenje. Na primjer, ranije oštećenje viđa ili sluha povezuju uz svježu povredu glavi i sl.

5. Eutanazija

S krivično-pravnog gledišta, eutanazija predstavlja krivično djelo oduzimanja tuđeg čovječijeg života, i ovakvo stanovište imaju skoro svi zakonici.
Krivični zakon eutanaziju izjednačava sa krivičnim djelom ubistva. Sud može u slučajevima eutanazije izreći nešto blažu kaznu nego što je kazna za ubistvo, a što upućuje čl.42 KZ SFRJ koji se odnosi na ublažavanje kazne.
AKTIVNI OBLIK EUTANAZIJE je lišavanje života pacijenta, kada mu ljekar daje neko sredstvo i oduzima život, neovisno o tome da li to čini uz saglasnost i inicijativu pacijenta, ili to čini bez njegove saglasnosti samoinicijativno, prema krivičnom zakonu predstavlja krivično djelo lišavanja tuđeg čovječijeg života – ubistvo.
PASIVNI OBLIK EUTANAZIJE sastojao bi se u uskraćivanju bolesnicima u beznadežnom stanju terapijskih sredstava, čime bi bilo omogućeno brže umiranje pacijenta, drugim riječima, ljekar ne oduzima život pacijentu nekim sredstvima, već mu samo uskraćuje ta sredstva, odnosno ne pruža mu nikakvu pomoć.

Između protivpravnog lišavanja života druge osobe (ubistva), i lišavanja života druge osobe bilo na izričit zahtjev pacijenta ili bez tog zahtjeva (eutanazije) , po objektivnoj strani, po posljedicama nema razlike, jer i u jednom i u drugom slučaju posljedica je smrt. Ali u pogledu motivacije postoji suštinska razlika. Dok je kod ubistva motiv lišavanje života druge osobe recimo koristoljublje (utilitarno ubistvo), mržnja, neprijateljsko osjećanje prema žrtvi (afektna ubistva), osveta itd. dotle kod eutanazije to je samilost ili saosjećanje. Također, eutanazijom se ne može smatrati autodestruktivnost, to jest svjesno i namjerno lišavanje vlastitog života neizlječivih i beznadežnih bolesnika. Oduzimanje vlastitog života, učinjeno namjerno i svjesno, činilo bi suštinu suicidalnosti.
Dok protivnici eutanazije zastupaju mišljenje da je oduzimanje života u suprotnosti sa ljekarskom etikom, dotle pristalice eutanazije smatraju da društvo koje prihvata postojanje smrtne kazne isto tako treba prihvatiti i pravo neizlječivih bolesnika na smrt, jer dužnost ljekara ne sastoji se samo u pružanju pomoći u životu, nego i u smrti. Na koncu citat iz Hipokratove zakletve:
“Kunem se, da neću nikome, makar me on i molio, dati sredstvo koje donosi smrt”.[/lang_ba]