
Karakteriše se gubitkom funkcije, bilo fizičke ili psihičke. Naziv potiče od Platona, koji je histeričke manifestacije primjetio u žena koje nisu imale prolaps uterusa, što bi vice versa značilo da uterus koji je ostao u tjelu žene nerotkinje stvara simptome bolesti (hystera — materica). Kasnije, u srednjem vijeku, uvidjelo se da od histerije oboljevaju i muškarci, što se pripisivalo štetnom dejstvu zaostale sperme i spolnoj uzdržljivosti (nije ni danas rijetko da ljekar preporuči spolni odnos kao »lijek« za neurozu).
Gubitak fizičke funkcije u histeriji zove se konverzija. Ovo se vidi kao »paraliza« (gubitak motorne funkcije),histerički mutizam (gubitak govora), oštećenje senzibiliteta (»anestezija«), histeričko »sljepilo«. Gubitak psihičke funkcije može biti u oblasti svijesti »nesvijestica«, padanje u »trans«, fuge.
Histerička amnezija je obično ograničena na neki određeni događaj ili određenu ličnost, ona je selektivna i gubitak pamćenja se ne odnosi na druge istovremene događaje ili osobe koje su bile prisutne u isto vrijeme i na istom mjestu.
Uopšte, najčešći konverzivni simptomi su glavobolja i vrtoglavica. Svoju glavobolju oboljeli opisuju sa naglašavanjem simptoma i patetikom:»zabijanje klina« u glavu — clavus hystericus (clavus — žulj). Često se navode i probadi i bolovi u predelu srca, koji su slični anginoznim bolovima (angina pectoris spuria; spuria — lažna).
Česti pratioci ovih poremećaja su emotivna nezainteresovanost (la belle indiference) i tzv. sekundarna korist (posredna korist od bolesti, kao što je to, npr., bolovanje, pažnja, materijalna korist) (Primarna korist je rješenje konflikta i zadovoljstvo uprkos »paralizi«, koje je bolesnik postigao bolešću. Ova korist od bolesti nije svjesno traženje koristi već nesvjestan mehanizam.)
Klasični histerički napad rijedak je danas u kulturnijim sredinama. On se još može vidjeti u primitivnim sredinama i u mlađih osoba ograničenih intelektualnih sposobnosti.
Prema psihoanalitičkom učenju, potisnuti konflikt (Edipov kompleks) prijeti da probije u svjest, zbog čega se pribjegava najjačoj odbrani. Izbor simptoma zavisi od simboličkog značenja toga dijela tjela: paraliza nogu znači, npr., nesposobnost da se kreće, slijepilo — nemogućnost da se sagleda pravo stanje. Pri tom je karakteristično da sam simptom znači istovremeno i zadovoljenje zabranjenog impulsa i kaznu: »paralizovani« vojnik napušta bojno polje, ali ne može ni da hoda; oduzetost ga ne dovodi u očajanje (belle indiference) jer je ovako došao u bezbjedno stanje.
Interesantno je da osobe sa crtama tzv. histeričke ličnosti rijetko obole od histerije.
1 Trackback / Pingback